Prvi maj je nekada bio dan kada je radnik podizao glavu, dan kada je svet priznao da čovek nije stvoren da bi bio potrošen, već da bi živeo od svog rada.
Od Hejmarketskog ustanka do danas prošlo je više od jednog veka i četiri decenije, dovoljno da se izgradi društvo pravde.
Ali u Srbiji, kao da je to vreme poništeno.
U maju 2026. godine, u državi koju oblikuje vlast Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke, radnik više ne ustaje da bi slavio, već da bi preživeo.
Njegov rad nije vrednost, već sredstvo kontrole.
Njegova plata nije nagrada, već granica ispod koje ne sme da padne. Minimalac kao tihi oblik discipline, a ne samo ekonomska nužnost.
U takvom poretku, zakon postoji samo kao dekor.
Stvarna pravila pišu se na nekom drugom mestu: u partijskim kancelarijama, u krugovima lojalnosti, u nevidljivim mrežama uticaja gde se odlučuje ko će raditi, ko će napredovati, a ko će nestati.
Radno mesto više nije rezultat truda i znanja, već dokaz pripadnosti.
I tu počinje suština jedne tihe, ali sveobuhvatne autokratije.
To nije vlast koja se održava samo izborima, već kontrolom svakodnevice.
Kroz posao, kroz strah, kroz zavisnost.
Jer kada čovek zna da mu egzistencija zavisi od političke poslušnosti, onda više ne govorimo o državi, već o sistemu u kojem je sloboda uslovljena.
To je trenutak kada demokratija prelazi u nešto sasvim drugo, u oblik vlasti u kojem najodaniji, a ne najsposobniji, postaju nosioci moći.
U tom izvrnutom poretku, kakistokratija nije više teorijski pojam, ona postaje svakodnevno iskustvo.
Zato se dešava da jedni rade do iznemoglosti, a drugi ne dolaze na posao, ali im se rad uredno beleži.
Zato se dostojanstvo zamenjuje strahom, a stručnost poslušnošću.
Zato mobing više nije incident, već mehanizam.
I zato radnik zna da nije dovoljno da bude vredan. Mora da bude i tih.
Sudbina fabrika i takozvanih investitora koji dolaze i odlaze najbolje pokazuje prirodu takvog sistema.
Subvencije se dele kao obećanja, radna mesta kao privremene utehe, a kada se ekonomska računica zatvori, ostaju prazne hale i ljudi bez budućnosti.
Naročito žene, koje su nosile proizvodnju, a koje se najlakše odbacuju.
Njihov put od fabričke trake do kase u trgovini nije napredak. To je kružno kretanje u sistemu koji ne nudi izlaz.
I sve to nije slučajnost.
To je posledica načina vladanja u kojem je država svedena na instrument partije, a partija na instrument moći.
Gde se institucije ne grade, već koriste.
Gde se pravo ne štiti, već tumači po potrebi.
Gde se radnik ne vidi kao temelj društva, već kao resurs.
Zato ovaj Prvi maj ne sme biti dan odmora, već dan suočavanja.
Na uranku sa Aleksandrom Vučićem, Srbija ne izgleda kao zemlja koja je naučila lekciju istorije, već kao društvo koje je pristalo da je zaboravi.
A narod koji zaboravi zašto su se radnici nekada borili lako pristane da ponovo živi bez tih prava.
Pitanje nije više šta nam se dešava.
Pitanje je zašto pristajemo.
I dok god je odgovor tišina, uranak neće biti početak praznika, već početak još jednog dana u kojem radnik zna da je sam i napušten.
Država u kojoj se posao dobija po partijskoj liniji, a dostojanstvo gubi na radnom mestu, nije država pravde, već sistem straha.
U takvom poretku, vlast Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke nisu samo politički akteri, već simboli jedne izopačene stvarnosti u kojoj se rad ponižava, a poslušnost nagrađuje.
Ali nijedan takav sistem nije večan.
Jer istorija nas uči da tamo gde je nepravda pravilo, otpor postaje dužnost.
I baš zato, ovaj uranak nije kraj, već početak.
Početak trenutka u kojem radnik više ne pristaje da bude nemi svedok sopstvenog poniženja.
A kada se ta tišina jednom prekine, više nema povratka.

