Ustav moderne i demokratske države obično počinje jasnom i nedvosmislenom odrednicom: „Država je svetovna (sekularna). Crkve i verske zajednice su odvojene od države.“ Ova rečenica nije administrativni ukras. Bar ne bi trebalo da bude. Ona je temelj na kojem počiva ideja o jednakosti svih građana. Suština sekularnosti nije borba protiv religije, niti njeno potiskivanje iz privatnog života. Sekularizam je garant slobode misli, savesti i veroispovesti. On poručuje da je država zajednički dom svih njenih građana – i onih koji veruju u ovog ili onog Boga, i onih koji ne veruju uopšte. Kada je država sekularna, njene institucije su neutralne, a zakoni slepi za versku pripadnost pojedinca.
Međutim, svedoci smo jednog retrogradnog fenomena koji je poslednjih decenija postao opšti trend. Reč je o „modi“ da javne i državne ustanove – od opština, preko ministarstava i policijskih stanica, pa sve do škola i bolnica – masovno uvode i proslavljaju krsne slave, Božić i druge verske praznike kao svoje zvanične dane.
Ovaj trend otvara ozbiljna pitanja o prirodi našeg društvenog uređenja. Kada jedna javna institucija, koju finansiraju svi poreski obveznici, zvanično obeležava pravoslavnu slavu, ona šalje opasnu poruku. Državni aparat time prestaje da bude neutralni servis građana i transformiše se u prostor verske ekskluzivnosti.
Forsiranje isključivo hrišćanskih, najčešće pravoslavnih praznika unutar institucija neizbežno vodi ka nacionalnoj i verskoj diskriminaciji.
Šta u trenutku sečenja slavskog kolača u zgradi opštine ili škole osećaju građani koji su muslimani, katolici, protestanti, Jevreji ili ateisti? Oni su automatski gurnuti na marginu, tretirani kao gosti ili građani drugog reda u sopstvenoj državi.
Ovakva praksa stvara lažnu sliku da je država vlasništvo samo jedne, većinske nacije i njene crkve, čime se direktno podriva multietnički i multikonfesionalni sklad.
Ustavna garancija da su svi pred zakonom jednaki pada u vodu onog trenutka kada državna institucija preuzme ulogu verskog domaćina.
Najveći moralni i društveni apsurd ovog fenomena leži u činjenici da su uglavnom domaćini i „kolačari“ na ovim institucionalnim svetkovinama upravo korumpirani funkcioneri, političari sa sumnjivim biografijama i direktori pod istragama za zloupotrebu službenog položaja.
Ironija je gledati kako pojedinci koji svakodnevno krše zakone ove zemlje i osnovne moralne postulate vere u koju se kunu, smerno drže slavsku sveću i ljube krst.
Za njih religija postaje paravan za prikrivanje sopstvenih nepočinstava i najbrži prečišćivač prljave političke prošlosti. Kamere, blicevi, bogata trpeza o trošku građana i prisustvo crkvenih velikodostojnika služe kao amnestija za korupciju i nepotizam. Na taj način se ne unižava samo država i njen sekularni poredak, već se degradira i sama vera, koja se od intimnog čovekovog odnosa sa uzvišenim transformiše u estradni folklor i politički marketing.
Povratak sekularizmu nije pitanje ateizacije društva, već pitanje elementarne pristojnosti, poštovanja prava i očuvanja državnog dostojanstva. Državnim institucijama je mesto u okvirima zakona, a veri je mesto u hramovima, crkvama, džamijama i srcima vernika. Dokle god javne ustanove budu služile kao scenografija za versko-političke predstave, bićemo miljama daleko od modernog, pravednog i građanskog društva.

