- Od medicine do fotografije: potreba da se sačuva više od trenutka
- Protesti kao prostor ličnog uverenja i građanske odgovornosti
- Lica ljudi kao najveća inspiracija
- Lazarevac između lepote i stvarnosti
- Kada fotografija izađe iz ličnog okvira
- Izložba kao priznanje zajedničkom iskustvu
- Fotografija kao dokument, lični izraz i otpor zaboravu
- Hobi koji ostaje veran sebi
- Grad ima potrebu za onima koji beleže vreme u kojem živimo
U vremenu kada se protesti, građanska okupljanja i svakodnevni život grada beleže gotovo iz svakog ugla, pojedine fotografije ipak uspeju da se izdvoje. Ne samo po estetici, već po tome što u sebi nose emociju, atmosferu i osećaj trenutka koji ostaje da traje i kada se skup završi, a ulice utihnu.
Jedan od onih čiji su kadrovi poslednjih godinu dana postali prepoznatljivi upravo po toj snazi jeste Milivoje Miki Nikolić, strukovni sanitarno-ekološki inženjer zaposlen u Domu zdravlja „Dr Đorđe Kovačević“ u Lazarevcu, zaljubljenik u prirodu, biciklizam, film i fotografiju, i jedno od onih uvek nasmejanih lica grada koje mnogi poznaju.

Njegove fotografije sa protesta i građanskih okupljanja u Lazarevcu često dele građani na društvenim mrežama, prenose mediji, a deo njih našao se i na izložbi organizovanoj povodom godišnjice Zbora građana Lazarevca. Sa Mikijem smo razgovarali o tome kako je nastala njegova ljubav prema fotografiji, zašto mu je važno da beleži upravo trenutke pobune i zajedništva, ali i šta za njega znači kada jedna fotografija preraste lični kadar i postane dokument vremena.
Od medicine do fotografije: potreba da se sačuva više od trenutka
Iako mu je profesionalni poziv medicina, fotografija je, kaže, odavno mnogo više od usputnog interesovanja.
„Fotografija za mene nije samo hobi. Ona je duboka, lična potreba, gotovo jednaka ljubavi prema filmu. Možda je zato u mojim radovima mnogima prepoznatljiva ta filmska atmosfera, pokušaj da se u jednom kadru sačuva više od samog trenutka, da se uhvati osećaj, tišina, napetost, slutnja“, kaže Nikolić.

Dodaje da mu je blizak senzibilitet autora koji u kadar unose emociju i unutrašnji nemir, a ne samo prizor.
„Blizak mi je senzibilitet Iva Eterovića, ali i ona tiha, gotovo duhovna mistika kadra kakvu je Tarkovski unosio u svoje filmove.“
Upravo zbog toga njegove fotografije ne deluju kao puka registracija događaja. Na njima se često oseća nešto više od onoga što je objektiv zabeležio, atmosfera grada, trenutka i ljudi.
Protesti kao prostor ličnog uverenja i građanske odgovornosti
U poslednje vreme, Miki je posebno prisutan na protestima i građanskim okupljanjima u Lazarevcu. Na pitanje šta ga je podstaklo da upravo te trenutke beleži objektivom, njegov odgovor je jasan: tu nije samo kao fotograf.
„Na protestima nisam samo posmatrač. Tu sam iz uverenja da je čovek političko biće, da svojim prisustvom i glasom mora da učestvuje u oblikovanju sveta oko sebe, bilo da je to stambena zajednica, opština, grad ili država. U suprotnom, prostor ostaje onima koji vlast doživljavaju kao privilegiju, a ne odgovornost.“
Zbog toga mu je važno da ti trenuci ne nestanu bez traga.

„Te trenutke borbe i pobune beležim sa svešću da fotografija može biti svedočanstvo. Da ostane, da podseti, da jednog dana potvrdi da nismo ćutali pred nepravdom. Možda će baš lica i prizori koje sam zabeležio postati inspiracija nekim budućim generacijama kao dokaz da je ćutanje najgori izbor.“
Lica ljudi kao najveća inspiracija
Na njegovim fotografijama često dominiraju lica, pogledi, sitni gestovi i detalji koje mnogi u prolazu ne primete. Upravo u tome, kaže, nalazi najveću inspiraciju.
„Najviše me inspirišu lica ljudi. U njima se prepliću briga i strah, ali mnogo češće vidim hrabrost, odlučnost i tiho uverenje da se borba, uprkos svemu, na kraju isplati. Upravo ta ljudskost daje smisao svakom kadru.“
Možda je baš zato njegove fotografije publika doživljava ne samo kao estetski upečatljive, već i kao bliske kao slike u kojima mogu da prepoznaju sebe, svoje komšije, prijatelje i grad u kojem žive.
Lazarevac između lepote i stvarnosti
Nikolić je poznat i po fotografijama grada, ulica, svakodnevnih prizora i detalja iz Lazarevca. U tim kadrovima nije prisutna samo želja da se istakne lepota prostora, već i potreba da se sačuva njegov stvarni karakter sa svim kontrastima koje nosi.
I kada fotografiše proteste, i kada beleži svakodnevicu, u središtu njegovog rada ostaje grad kao živi prostor ljudi, susreta i promena. Zato njegove fotografije Lazarevca istovremeno mogu da budu i nežne i oštre, i lirske i dokumentarne.

Kada fotografija izađe iz ličnog okvira
Njegove fotografije sve češće dele građani na društvenim mrežama, a koriste ih i mediji. To za njega, kaže, ima posebnu vrednost.
„Znači mi što su prijatelji i sugrađani prepoznali vrednost tih fotografija, ne samo kao estetike, već kao dokumenta jednog vremena. Mnogi ih doživljavaju kao poziv da se ne odustaje.“
Posebno mu je važno što se kroz sve te susrete na ulici izgradilo i nešto više od samog beleženja događaja.
„Na ulicama, kroz sve te susrete, izgradili smo nešto više od okupljanja, zajednicu koja se drži, poštuje i, bez zadrške mogu reći, voli.“

Izložba kao priznanje zajedničkom iskustvu
Fotografije Milivoja Mikija Nikolića našle su se i na izložbi povodom godišnjice Zbora građana Lazarevca. Za njega to nije samo lično priznanje, već potvrda da fotografija može da nadraste autora i postane deo kolektivnog sećanja.
U trenutku kada kadar izađe iz privatnog arhiva i postane deo javnog prostora, on dobija novu snagu: više nije samo slika jednog autora, već trag jednog vremena i jedne zajednice.

Fotografija kao dokument, lični izraz i otpor zaboravu
Na pitanje da li za njega fotografija predstavlja dokument vremena, lični izraz ili način da se sačuva ono što bi inače brzo bilo zaboravljeno, Nikolić odgovara da je u njoj sadržano sve to istovremeno.
„Fotografija je za mene mnogo više od slike. Ona je istovremeno dokument vremena, lični izraz i svedočanstvo da postoje ljudi koji ne pristaju na nepravdu. Ona beleži trenutak u kome građani biraju da dignu glas, da se odreknu komfora i privilegija zarad ideje o pravednijem, dostojanstvenijem društvu. I upravo u tome vidim njenu snagu: u sposobnosti da potvrdi da imamo kapacitet da budemo bolji nego što jesmo.“

Hobi koji ostaje veran sebi
Iako su njegove fotografije stigle do velikog broja ljudi i objavljivane u značajnim medijima, Miki ne govori o fotografiji kao o planu za profesionalnu karijeru. Naprotiv.
„Fotografija je bila i ostala moj hobi i tako će i ostati. Moj najviši profesionalni domet nije karijera u klasičnom smislu, već činjenica da moje fotografije pronađu put do ljudi.“
Ipak, svestan je koliko znači kada rad nastao iz lične potrebe dobije javni odjek.
„Kada ih objave mediji, uključujući i vaš, to za mene ima posebnu težinu. Do sada su se moji radovi sa protesta pojavili na BBC-ju, Radiju Slobodna Evropa, N1 i Novoj S i to doživljavam kao ostvarenje cilja: da moja amaterska umetnost dotakne i dopre do velikog broja građana.“

Grad ima potrebu za onima koji beleže vreme u kojem živimo
U sredini kao što je Lazarevac, gde se društveni i politički procesi prelamaju neposredno pred očima građana, ljudi koji beleže trenutke zajednice imaju poseban značaj. Ne samo zato što ostavljaju trag o događajima, već zato što pomažu da se razume duh vremena u kojem živimo.
Fotografije Milivoja Mikija Nikolića upravo zbog toga prevazilaze okvir lepog kadra. One su istovremeno i lični pogled, i emocija, i dokument. A možda najviše od svega podsetnik da je svaki grad živ onoliko koliko u njemu postoje ljudi spremni da gledaju pažljivo, pamte i svedoče.

