„Svi smo mi Pera!“ odjekuje Srbijom, a ja, Maria, urednica ovog portala, kažem: „Dobrodošao u klub, Pero!“
Klub „Pera“ ima dugu i uspešnu tradiciju, a ja sam imala privilegiju da u njega budem primljena još davne 2013. godine kada sam, kao saradnica JP Radio Lazarevac, podelila tekst iz tabloida na svom Fejsbuku o nekom tamo nebitnom (sada svima) Miloradu i dobila otkaz.
Obrazloženje? „Nema potrebe više da dolaziš“. Genijalno, zar ne?
Konkretno, razlog zbog kojeg je Goran Perišić Pera dobio otkaz od strane RB Kolubara je povreda nekog kodeksa i podrška srpskim studentima u blokadi. Izašao ceo grad da podrži Peru, da blokira saobraćaj, da ga snime mediji… I treba!
Ali, bilo je Pera i pre Pere!
Ja, kao i mnoge Pere pre Pere, četiri godine sam radila kao “saradnica”, promenila tri direktorke sa „stranačkim titulama“. I svaka me je gledala sa samo njima znanih visina koje realno nikada nisu dostigle. Najviše dokle su dobacile su bahatost, neotesanost, nekultura i neznanje. Ali “Ja direktor, Bog i batina – ti “saradnik”” relacija prisutna svuda i u svakoj prilici. Znate, one su imale niži stepen obrazovanja od mene, ali su imale moć. Moć da me otpuste jer sam obrazovanija, pismenija, kulturnija i uvažavanija od njih. Moć koju su mogle da dosegnu samo u ovom, paralelnom univerzumu.
Ironično, zar ne?
A radio je ovaj Pera (ja) “saradnik” sve i svašta: tonski realizator, išao na terene na koje niko nije hteo, imao dve autorske emisije, radio vikende, sve verske i državne praznike, pa bio čak i nagrađen za najbolji novinarski izveštaj među sto kandidata, godinama u nadi da ću izrasti u zaposlenog. I nikada nisam. Nikada nisam povredila nikakav kodeks, nisu se čak ni toga dosetili.
U čemu je razlika biti Pera tada i biti Pera sada?
Tada, niko živ nije izašao na ulicu da priži ruku Peri (meni), da skandira Perino (moje) ime. Tadašnji Pera (ja) je imao porodicu, nekoliko prijatelja i sramotu.
Tada, kad si Pera, svi od tebe okreću glavu, kriju se, ne poznaju te, ne žele da ih iko povezuje sa tobom, jer si Pera, a družiti se sa Perom nije baš pametno.
Pomoći Peri? Nikako! Podržati, zaposliti, zagrliti javno Peru? Pa ko bi pametan to sebi uradio.
“Sam Pera (ja), pao, sam se ubio”, ko mu je kriv, što nije ćutao? Šta je Peri (meni) trebalo da javno priča kako mu neki tamo, nazvaćemo ih Miloradi otimaju grad, firme, i sve što ima. Ko je kriv tadašnjem Peri (meni) što za tri, četiri puta manju platu i pet puta više posla nije bio zadovoljan funkcijom saradnika?
Ne, tada je Pera (ja) u svom gradu i u svojoj kući bio „persona non grata“ u svakom društvu. Tadašnji Pera (ja) je morao da pakuje kofere, pozdravi se sa svojom decom, kućom i porodicom i psom ode od kuće svake godine na pet, šest meseci, radi kao sezonski radnik (svakave poslove koji nemaju nikakve veze ni sa obrazovanjem, ni kvalitetima ni sposobnostima Pere) u drugim zemljama, spava ko zna gde, jede ko zna šta i preživi.
Tadašnji Pera (ja) nije imao prilike da ode kod lekara jer nema zdravstvenu knjižicu (nema je ni dan, danas), kupi lek, ode na odmor. Tadašnji Pera (ja) nije imao ni kravu, ni njivu, ni baštu. Tadašnji Pera (ja) nije ispratio dete na matruru, čestitao je detetu završetak Gimnazije porukom. Rođendane isto. Dobijene vozačke. Plakao i gledao sa 800 km daljine kako mu neki tamo, zvaćemo ih Miloradi otimaju i dalje babin, dedin i očev grad i ŽIVOT!
A „Pera“ ima mnogo imena: Mirjana, Marko, Zdravko, Marina, Zorica.. Viktorija … Svi smo mi bili Pera, nadamo se da će ovaj danas biti poslednji na predugom spisku.
I sada, 12 godina kasnije, mi, Pere, suočavamo se sa sličnim problemima. Mi Pere koji nismo u velikoj i bitnoj Kolubari, ali smo je uvek branili, kao novinari (nebitni i svima mrski likovi), nailazimo na zatvorena vrata, ometanje u radu, uskraćivanje sredstava i ugrožavanje egzistencije.
Zašto? Zbog istine. Zbog toga što smo odlučili da budemo pismen, nepristrasan, objektivan medij. Zbog toga što hoćemo da rad i uspesi i problemi svih građana našeg grada, pa i ovog Pere danšnjeg budu vidljivi, ali ne i naš.
Mi Pere nismo bitni. Mi ostajemo bivši.
Mi Pere, nikom bitni novinari smo kao superheroji. Borimo se za istinu, pravdu i transparentnost, ali smo nevidljivi. Ali, za razliku od superheroja, mi ne nosimo maske i ne letimo. Mi samo pišemo. I delimo tekstove na Fejsbuku. I dobijamo otkaze.
Mi Pere, radimo bez plate, bez budžeta, bez podrške, jer nije pametno podržati ove Pere. Mi Pere, opet pakujemo kofere, spremamo se da plačemo opet 6 meseci za sinovima, kućom, psom, sada i unucima.
Mi Pere, kako bismo časno i pošteno obavljale posao danas KRADEMO vesti sa društvenih mreža, kako bismo obavljali svoj posao kako treba. Da, krademo, jer nama nisu dostupne informacije ni iz opštine, ni iz javnih preduzeća, jer to nije naše. Neko je oteo i prisvojio i mi više nemamo prava da znamo, a ni građani.
Neprimteno, javna preduzeća su postala privatna i tajna. Ili bar za ove Pere.
Ali danas, mi Pere imamo decu, decu koju su odgajale Pere, decu koja su videla šta se dešava i decu koja u svojoj kući neće da budu dosadašnje, već neke druge Pere.
Zato, Pero, dobrodošao u klub! Nisi sam. Ima nas još mnogo koji smo bili Pera pre tebe i koji ćemo biti Pera posle tebe. I čekaćemo da u ovoj zemlji biti Pera postane vrlina.
Za sve Pere, moje kolege i jednu moju Viktoriju
Bravo