Kolumna urednice portala
Sećate li se onog jednog deteta iz vrtića što se duri dok crta, pa rukama prekrije papir kao da stvara remek-delo? Ne da da se vidi ni linija, ni boja, a sve uz pogled pun ponosa i sumnje. Šta je razlog tome? Na psiholozima je da odluče. Biramo između tri ponuđena odgovora:
- Crtež je toliko savršen da se brine da ga laici umetnici ne kopiraju.
- Toliko je očajan da ga je sramota da drugi vide.
- Nešto mulja.
I taman kad pomisliš da je to neka umetnička revolucija, dođe vaspitačica, uzme papir i – hop! – okači na pano. Da svi vide i ocene čiča Glišu koji više liči na apstraktno bekstvo od odgovornosti nego na bilo šta drugo.
E pa, tako i naše javne institucije žvrljaju u tišini već mesecima. A taj pano u našem slučaju – to smo mi, mediji. I ne damo da ostane prazan.
„Zatvoreno za javnost – ali ne i za budžetsku liniju“
Gradska opština i sva njena (naša) preduzeća upala su u fazu „ne gledaj mi crtež“.
Informacije? Nema.
Odgovori? Šta vam pada na pamet.
Kao kad dete u ćošku pojede čokoladu i onda musavo viče: „Nisam ja! To su ovi pre mene!“
Mi, s druge strane, kao neki Nostradamus u eri WiFi-ja – gledamo profile, pratimo sajtove, skidamo PDF-ove kao da se radi o depešama iz Vatikana. A istina je – samo hoćemo da znamo šta rade oni čiju platu plaćamo.
Gradska opština Lazarevac – “aktivni” koliko i izložena maketa
Ako biste morali da zamislite rad gradske opštine kao film, to bi bio “Dva sastanka i asfalt”. Akcioni blokbaster – ali bez radnje.
- Dve Skupštine – valjda da ne kažu da nisu radili ništa.
- Dva-tri asfaltranja – dokaz da su živi (Fejsbuk kaže da jesu).
- Podela auto-sedišta – da se deca bezbedno voze, dok odrasli idu u pravcu neodgovornosti.
- Rekonstrukcija dela ulice Janka Stajčića – dovoljno da se slika, ali ne i da se objasni.
Fejsbuk? 3.200 pratilaca – taman da stanu u veću salu Doma kulture. Instagram? 3.160.
Sažetak: ako ne koristiš društvene mreže, ne postojiš. Ako koristiš, a ne odgovaraš – onda si influenser javne tajne.
JP Direkcija – „minimalizam“ kao strategija
Oni su poslednji put nešto objavili 6. februara. “Plan javnih nabavki za 2025.” – jedan fajl, jedno obaveštenje, jedan uzdah novinara. Ako su stvarno obavili sve što planiraju u tom dokumentu, treba da ih unesu u Ginisovu knjigu – najtiši javni rad ikad. A možda su samo stavili plan da ne bi morali da ga menjaju.

JP Direkcija u svetu javnih informacija je kao lik u horor filmu koji se ne pojavljuje pred kamerama – znamo da je tu, ali samo pošto se desi šteta.
JP Toplifikacija – selektivni mediji i selektivne informacije
Društvene mreže? Nema. Sajt? Možda se ažurira, možda je hibernirao.
I onda, kad stigne obaveštenje o završetku grejne sezone – stiglo je samo nekima. Našim čitaocima ne. Valjda da se ne podgreju od previše informacija. Kad se obaveštenja dele kao poklončići na slavi – „ovo je samo za moje najbliže“.
JPKP Lazarevac – ažurni kao atomski sat, ali samo prema sebi
Ovde – kapa dole!
Svakodnevno objavljuju sve: od popunjenosti rezervoara, planiranih radova, intervencija, termina sahrana… Da, sahrana. Znači, znate i kad se završi život, ali ne znate kad je počela neka rekonstrukcija.
Ali, kad ih pitate nešto? Ni traga, ni glasa. Komunikacija im je kao prozor na frižideru – možeš da viriš, ali ne možeš da priđeš.
Turistička organizacija – vodič bez kompasa
Sajt? Pa, istekao hosting. Domen i dalje postoji, ali kad uđete na stranicu, dočeka vas digitalna pustinja. Turistički brošura u vidu challenge-a “Nacrtaj samom sebi neki lokalni događaj i prisustvuj mu solo”.

Na Fejsbuku – 1.600 pratilaca i svi do jednog mogu da se informišu o oktobru 2024., na Instagramu – 1.248 vide nešto češće. Ako hoćeš da znaš šta je danas, moraš da pitaš kristalnu kuglu ili pošalješ poruku dimnim signalima.
Centar za kulturu – kako se to radi, dragi ljudi
Ovde se radi ozbiljno, odgovorno i ljudski. Redovno obaveštavaju, ažuriraju sajt, aktivni na mrežama, sarađuju s medijima. Oni su kao ono dete koje na pano okači crtež, potpiše se, i još napiše “za sve drugare”.
Ako neko zaslužuje aplauz – to su oni. I dokaz su da može i drugačije. Samo ako se hoće.
A zakon? Zakon kaže: „morate.“
Prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, institucije su dužne da odgovaraju građanima. Po Zakonu o javnom informisanju, dužne su da ravnopravno komuniciraju s medijima. Nema „ovaj mi se sviđa, ovaj me nervira“. Nema „ne gledaj, to je moje“. Ima – daj javnosti ono što joj pripada.
I na kraju… Šta mi, bedna piskarala, sad da radimo?
Ne znamo dokle će da se dure oni što su zaboravili ko im je dao papir i bojice. Verovatno čekaju inspiraciju, muzu ili – što je najverovatnije – nov budžetski flomaster iz javne nabavke.
Ne znamo ni dokle će da igraju žmurke s narodom i medijima – mada, s obzirom na veštinu skrivanja, možda treniraju za Olimpijadu u disciplini “nevidljiva odgovornost”.
Do tada, imamo nagradno pitanje:
Da li da, pošto oni ne rade, i mi počnemo da objavljujemo tajno, u krugu porodice? Onako, između supe i glavnog jela – „Mama, znaš li da Direkcija nije objavila ništa od februara?“
Da prestanemo da se informišemo, da tražimo odgovore, da ih objavljujemo… jer – što manje znaš, manje te boli glava.
Ali, eto nas – tvrdoglavi kao magarci, uporni kao modem iz 2003. godine, i još verujemo da će neko jednom kliknuti “reply”.
Jer, nismo u vrtiću.
Dobro, možda izgledamo kao da smo u vrtiću, pogotovo kad po peti put u nedelji proveravamo da li je neko nešto objavio na sajtu koji izgleda kao da ga je pravio rođak iz osmog tri, na informatici 2009. godine.
I da, priznamo – i mi nekad crtamo, ali to su infografici. I ne krijemo ih ispod stola kao tajne planove, nego ih okačimo, kliknemo „objavi“ i vičemo kroz monitor:
“Evo, ljudi, ovo je stanje!”
Mi smo se obavezali da punimo pano – svaki dan, bez obzira na to da li pada kiša, sneg, ili direktorka škole.
Naš pano nije dekoracija – to je izložba stvarnosti.
Ponekad uredno uokvirena, ponekad iskrivljena kao karta Srbije u osnovnoj školi, ponekad flekava od političkog prolivanja boje, ali ipak – naša.
I nećemo dozvoliti da zbog nečijeg durenja naš pano ostane prazan.
Ako to dozvolimo – onda i mi ispadamo neozbiljni.
A znate kako je to – nismo neozbiljni, mi samo ponekad zvučimo kao da jesmo, jer, iskreno, kad ti neko nikada ne odgovara na mejl, a ti još uvek proveravaš spam folder onda moraš da imaš ili smisla za humor – ili bar dobru terapiju.
Zato – nećemo da igramo “ne gledaj, to je moje”.
Mi igramo “daj da svi vide, pa makar se smejali zajedno – i sebi, i njima”.Sve ovo – jeste naše.
A ako već treba da visi na panou – neka bude crtež realnosti, a ne apstraktna umetnost ćutanja.