Među njima se nalazi i Srbljak, štampan u Beogradu 1861. godine. Rađen je po ugledu na rimnički Srbljak iz 1761. godine. To je treće izdanje ove knjige koje se pojavilo zaslugom mitropolita beogradskog, Mihaila Jovanovića. Sadrži 22 službe srpskim svecima, a nekolicinu je on sam napisao.
Knjiga ima 193 lista dimenzija 310 h 190 mm, tekst je štampan crnom i crvenom bojom i sadrži litografije svetaca kojima su službe posvećene. Interesantno je da je jedino litografija despotice Angeline Branković u boji. Načinjeno je puno grešaka pri paginaciji. Ima puno preskočenih brojeva, a neki su i duplirani. Što se poveza tiče, na žalost, ne možemo ništa reći, jer je ova knjiga, zajedno sa nekolicinom drugih, 80-ih godina nesrećno prekoričena u karton presvučen sintetičkim platnom.

Tom prilikom su sečene i margine pa su zapisi na njima delimično ili potpuno uništeni. Kod nas je sačuvano više primeraka ovog Srbljaka, ali ono po čemu ovaj zaslužuje posebnu pažnju su zapisi. Oni se nalaze na čak sedam slobodnih, neodštampanih strana. Uzimajući u obzir količinu i vrstu informacija koje sadrže, slobodno možemo reći da su prerasli u neku vrstu letopisa. Sve te zapise je ostavio sveštenik Živojin Popović u periodu od 1890. do 1894. godine.
Zapis pod naslovom „Kako je selo Vreoci svoje ime dobilo“ govori o istoriji samog mesta. Zapis „O postanku crkava vrelačkih“ govori o istorijatu tadašnje crkve. Govori se i o ranijim crkvama ali bez preciznih podataka i samo na osnovu priča meštana. Zatim su tu zapisi o „crkvinama“ u obližnjim selima Medoševcu i Velikim Crljenima „Crkvina medoševačka“ i „Crkvina velikocrljenska“ i govore mestima koja se pominju u predanjima kao mesta na kojima su verovatno ranije postojale pravoslavne crkve.
Tu je i zapis koji govori o podizanju i osvećenju krstova na crkvi. Jedan od interesantnijih zapisa odnosi se na veliki zemljotres koji je zadesio mesto na Veliku subotu, 27. marta 1893. godine. Tada je i zgrada crkve pretrpela oštećenja. Zanimljivo je da je baš ovaj zemljotres bio povod da se u Srbiji započne sa seizmološkim merenjima i osnuje prvi seizmološki zavod.

Zapis koji je meni bio najinteresantniji nosi naziv „Šta se zna i pamti o gori vrelačkoj“ i daje podatke o svom drveću koje se nalazi oko stare i nove crkve. Još jedna zanimljivost prati ovaj primerak Srbljaka, a to je štamparski propust na naslovnoj strani. Nedostaju delovi teksta koji se štampaju crvenom bojom. Tu je trebalo da stoji ime Mihaila Obrenovića, kao i mitopolita Mihaila.
Jedan od sveštenika koji su služili u vreočkoj crkvi i koji je došao tu nakon smrti Živojina Popovića koji je i ostavio ove zapise, Srećko Ostojić, rukom je dopisao ime vladara, ali je napisao Patar Karađorđević, a na mesto mitropolota Mihaila, napisao ime mitropolita Inokentija, što je razumljivo jer je dopisano 1903. godine.
Biće digitalizovana, kao i ostale koje su pronađene, jer je to važnoi za one koji se kasnije budu bavili ovom tematikom i nadam se da će im biti od pomoći kao što je meni, recimo, bila digitalna kopija ovog Srbljaka iz Biblioteke Matice Srpske.


