Kad institucije ne rade svoj posao, kad rektorka beži od studenata, kad se predavanje seli na privatne posede, a portir glumi kapoasistenta režima – neko mora da se suprotstavi. I to ne iz Beograda, već iz Novog Pazara – grada u kom su studenti dugo ćutali, sputavani ucjenama, ignorisani, prestravljeni. Sve dok jedan od njih nije rekao: „Stajaću i sam ispred univerziteta, ako treba.“
Enis Mašović, student četvrte godine sporta na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, odbio je da ćuti. I ne samo to – odbio je da se pomiri sa strahom, paralizom i političkom korupcijom koja je, kako sam svedoči, došla do svake tačke sistema, uključujući i studentske parlamente. Njegova borba počela je tiho – kroz 15-minutne ćutnje ispred univerziteta. A onda se pretvorila u pravu opsadu – univerzitetsku zgradu su blokirali klupama, lancima, daskama. Plenumi su se organizovali bez svetla i grejanja. Portir je isključivao struju, nestajalo je goriva, padale su sklopke, ali studentski otpor nije prestajao.
Mašović je s grupom slobodnih studenata u Novom Pazaru pokazao da blokada ne znači samo otpor predavačima i dekanima, već borbu za osnovno dostojanstvo – za grejalice, za prostor, za pravo da se bude čujan. U razgovoru za SNM.rs, on bez uvijanja govori o sabotažama, o lažima koje su širene da bi ih kriminalizovali, o portirima koji kradu ključeve i parlamentarcima koji pokušavaju nasilno da razvale vrata. Govori i o prljavoj igri uprave – o njihovoj tišini, podmetanjima, pokušaju da normalizuju online nastavu u jeku blokade. O profesorima koji ne smeju da ih podrže jer čekaju obračune plata. O frustracijama, nesuglasicama, o teškim danima kad hladnoća i napetost jedu organizaciju iznutra – ali i o onim drugim trenucima: kad 1000 ljudi maršira kroz Pazar, kad transparent s imenom Teodore Martinko stoji visoko na fasadi zgrade, kad filmovi, turniri i plenumi vraćaju ljudima osećaj zajedništva.
Ovaj intervju je priča o mladim ljudima koji uče politiku tako što je svakodnevno prave – ne na konferencijama, nego na stepenicama fakulteta. I dok državne institucije i dalje ignorišu njihove zahteve, dok se opozicija ugnjetava na sve načine, a strani parlamenti još uvek ćute – Enis i njegove koleginice i kolege planiraju biciklističke ture do Strazbura i ultramaratone do Brisela. Ako treba, dotrčaće do Evrope. Sa porukom.
Jer ovo nije samo priča o blokadi jedne zgrade. Ovo je priča o studentskom dostojanstvu. O tome kako se ljudi bude. Kako se uče da se organizuju, da ne beže od sukoba, da prepoznaju sabotaže, da prepoznaju jedni druge – uprkos razlikama.
„Ne odustajemo, pa makar ostali sami. Ceo život je borba“, kaže Enis.
I govori to kao neko ko zna o čemu priča.
Intervju – Enis Mašović
Zdravo, ja sam Enis Mašović, student 4. godine Državnog univerziteta u Novom Pazaru, studijskog programa Sport i fizičko vaspitanje, dolazim iz sportske porodice, gde mi je pokojni otac bio profesionalni odbojkaš Novog Pazara i mnogih klubova, a i deda mi je bio sportista, ja sam se takođe bavio mnogim sportovima, najviše odbojkom. Trenutno se bavim rekreativno fitnesom, trčanjem, biciklizmom, a pomalo i ostalim sportovima. Završio sam srednju medicinsku školu, ali nisam hteo da nastavljam sa medicinom, jer mi se ne sviđa naš zdravstveni sistem.
Novinar: Da se vratimo na početak – kako je došlo do odluke o blokadi DUNP-a?
Enis Mašović: Ja sam prvobitno bio organizator 15 minutnih ćutnji ispred univerziteta, gde je dolazilo tridesetak studenata i građana, tu sam upoznao poneke slobodne studente i pokušavao sam da doprem do što više njih, jer bi bilo sramotno da omladinski grad, kao što je Novi Pazar ostane jedini grad sa neblokiranim univerzitetom. U početku smo izlazili kolege sa psihologije, ja i još par studenata sa drugih programa. Većina nas je još tada imala želju da blokiramo univerzitet i pridružimo se kolegama iz drugih gradova. Nismo imali kapacitete za to, pa su psiholozi odustali, a ja ostao sa 8 građana ispred univerziteta i tu za jedan veoma dobar lokalni medij izjavio da ću makar i sam stajati ispred univerziteta. Naravno studenti su tada bili u velikom strahu, prvenstveno zbog brojnih ucena kako nastavnog osoblja, tako i studentskog parlamenta. Posle su me kontaktirale kolege iz Novog Pazara koje studiraju na drugim univerzitetima i pitale me da li želim da nastavim sa borbom, naravno da sam potvrdno odgovorio. Uvek ću želeti da se borim za slobodu i pravdu.

Novinar: Kako su izgledali prvi dani protesta?
Enis Mašović: Prvi protest se desio neposredno posle mog ostvarivanja kontakta sa kolegama sa drugih univerziteta. Tada smo agitovali sve moguće studente iz Novog Pazara u potrazi za slobodnim studentima. Naravno došli smo do brojke od 30 do 50 studenata, što je tada bilo fascinantno i motivišuće. Tada smo oformili neformalne radne grupe i počeli sa još jačom agitacijom, kako putem društvenih mreža, poziva, tako i putem flajera i plaketa koje smo lepili po gradu u kasnim satima. Tih dana smo bili neumorni i radili smo faktički po ceo dan. Imali smo tada neformalne plenume na tajnim mestima, jer nismo mogli da dobijemo mesto na univerzitetu. Radna grupa za strategiju je došla na ideju da organizujemo protest gde ćemo se okupiti ispred univerziteta, krenuti ka gradu i završiti ispred sebilja. Tada smo imali i prve redare na protestima. Ja tada nisam bio redar, jer sam politički aktivan student i to sam prihvatio, da ne bi bilo loše slike u medijima. Na protestu je bilo sigurno više od 1000 ljudi, što je nama dalo nadahnuće da nastavimo još jače. Tada se javlja i prva podrška od nekolicine profesora. Ucene su bile još veće. Naravno i tada je bilo uplašenih studenata i građana, ali polako smo oslobađali naš grad.

Novinar: Sa kakvim problemima ste se suočavali tokom blokade?
Enis Mašović: Posle drugog protesta ispred suda, usledio je još jedan neformalni plenum na kom smo skoro jednoglasno odlučili da sutra dan, tj. u nedelju blokiramo univerzitet. Tu se dešava prvi problem, a to je što portir nije hteo da nam da ključeve od fakulteta. Fakultet je u više navrata radio nedeljom, ja sam čist svedok, jer sam nedeljom položio par ispita. Mi smo blokadu izglasali na stepeništu univerziteta, jer je i ono deo univerziteta. Tu nastaje problem što mi čekamo već 3 sata na ključ od vrata. Bivša rektorka nije smela ni da se pojavi, naravno. Pojavili su se predsednica parlamenta, bivši predsednik parlamenta i član SKONUSA i još jedan član plenuma. Tu je ta treća članica parlamenta pokušala da nasilno otvori vrata gurajući ih više puta. Mi smo to srećom snimili i nisu mogli da nam i to nameste. Posle toga smo se mi dosetili da možemo ući na način da otvorimo vrata putem šarki, na šta su nas oni optuživali da smo ih mi nasilno otvorili, što nije slučaj, jer su vrata ostala i dan danas onakva kakva su bila. Ušli smo u zgradu imali prvi zvanični plenum i tu nastaju novi problemi. Prvi dan nismo imali pristup prekidačima u portirnici i nismo imali svetla u holovima. Takođe nismo mogli da upalimo grejanje. Sledeći dan je došao portir i otključao nam portirnicu i mi smo osposobili sve. Naravno da je za par dana nasamario moje kolege i uzeo ključeve i zaključao portirnicu, gde ni sada nemamo pristup. Sad pre nekoliko dana nam je nestalo i goriva za grejanje, gde su nam neke prostorije kao frižideri i morali smo da tražimo od građana grejalice. Takođe je loša električna instalacija, pa povremeno padaju sklopke od opterećenja. Takođe smo imali problem, gde se prošireni rektorski kolegijum sastajao u drugoj zgradi univerziteta, pa smo morali da je blokiramo stolicama, klupama, daskama, lancima i sličnim stvarima. Takođe je problem bio taj što su svi vezani sa upravom i onda nismo smeli da puštamo administrativne radnike bez najave. Pa smo na plenumu izglasali da uđu ljudi iz finansijske službe i odrade obračune plata za profesore. Tu nastaje problem što prosvetna inspekcija nije uplatila plate profesorima, pa smo morali da imamo protest i ispred nje. O nesuglasicama ne moram mnogo da pričam, uvek ih ima, jer tu ima mnogo različitih ljudi, različitih verskih, nacionalnih i političkih opredeljenja. Hvala Bogu neke nesuglasice su izmirene i blokada opstaje.

Novinar: Koliko je bilo teško održati motivaciju među studentima kroz sve to vreme?
Enis Mašović: Naravno da je bilo teško, trudili smo se da napravimo da radne grupe budu što profesionalnije i da blokada bude inkluzivna. Takođe smo motivisali ljude kroz razne slobodne aktivnosti, od tribina do turnira i kvizova ili emitovanja utakmica i filmova… Naravno tu je uvek doprinosila i hrana i piće, trudili smo se da je uvek ima. Ja sam bio dosta vremena koordinator za takve i slične stvari, pa znam da je bilo motivišuće. Takođe su studente motivisali protesti, blokade ulica, putovanja na druge proteste i druge vrste akcija.
Novinar: U subotu 12. aprila ste imali protest – da li ste zadovoljni kako je proteklo?
Enis Mašović: Neverovatno sam zadovoljan, ovo je kao ispunjenje sna za mene. Sve je bilo po planu, pogotovo da ostavimo po strani naše različitosti, a da radimo na sličnostima. Jedino eto šta bih ja lično drugačije uradio, jeste to da ne bih imao akciju jutro pre protesta, ali smo to kao plenum izglasali.

Novinar: Vi ste prvi univerzitet koji je javno istakao transparent sa imenom Teodore Martinko i humanitarnim SMS brojem (100na 3051) za donacije koje idu njoj, devojke koja je preživela pad nadstrešnice. Zašto mislite da drugi univerziteti i gradovi to nisu uradili? Da li je u pitanju strah, ravnodušnost ili nešto treće?
Enis Mašović: Da mi smo se potrudili da pokažemo i našu humanu stranu i da pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. Mislim da drugi univerziteti teže donose odluke, jer imaju više fakulteta i studenata. Treba to proći sve plenume…
View this post on Instagram
Novinar: Kako gledate na protekla četiri meseca? Da li biste danas nešto drugačije uradili?
Enis Mašović: Pa ne bih ništa uradio drugačije, jer je sve imalo neku svrhu, pa čak i loše stvari su imale svrhu, verovatno da nešto naučimo iz njih.
Novinar: Kakav je odnos uprave fakulteta prema vama sada? Ima li pomaka u komunikaciji?
Enis Mašović: Nikakav, jer je ta uprava jedina uprava koja se pojavila u takozvanom Ćacilendu i to je jedina uprava univerziteta koja uporno diskredituje blokade, plenum i studente i pokušava da nas opstruiše na svaki način. Da ne napominjem uvođenje neke nelegalne online nastave i otvaranje studentskih službi, finansijskih i ostalih službi na privatnim posedima… Mi se nadamo pomaku, jer jedino bivšoj rektorki i njenim baš bliskim korumpiranim saradnicima postpenzionerima ne odgovara da dođe do ispunjenja šestog zahteva ,, Prinudna uprava „.

Novinar: Da li je postojala institucionalna ili politička podrška vašim zahtevima? Ko vas je slušao, a ko ignorisao?
Enis Mašović: Institucije još uvek ne rade svoj posao, zato zahtevi i nisu ispunjeni. Politička podrška postoji od strane opozicije u državi, a što se tiče podrške drugih država, u njima nas podržava narod, a za političku podršku tek treba da vidimo. Nadamo se da će biciklistička tura do Strazbura i ultramaraton do Brisela malo pokrenuti i Evropski parlament da razmisli o dešavanjima u Srbiji.
Novinar: Kakvi su sledeći koraci – da li planirate nove akcije ili prelazak na druge forme borbe?
Enis Mašović: Za sada podržavamo kolege ispred RTSa, posle praznika ćemo se dogovoriti i za neke nove akcije.
Novinar: Šta biste poručili studentima na drugim univerzitetima, ali i široj javnosti?
Enis Mašović:Poručio bih svim ljudima da nastave da se bore za slobodu i pravdu, ma gde god da se nalazili na planeti. Uvek će pravda doći, ma koliko teško bilo. Ne odustajte kolege, naša borba je tek počela. Ceo život je borba. Vi što se još uvek plašite, ustanite, vaš glas je veoma bitan i daleko se čuje!
Autor teksta: Stefan Milivojević
Intervju: Goran Mlađenović
Fotografije ustupio: Enis Mašović
Video: Serbian News Media