U pismu Popović postavlja pitanja o odgovornosti lokalne vlasti, atmosferi straha, pritiscima na građane, napadima na žene, novinare, radnike i kulturne radnike, ali i o ljudima kojima se lokalna vlast okružila. Posebno ukazuje da rukovođenje opštinom ne sme biti svedeno na asfalt, sportske terene, protokolarne fotografije i objave na društvenim mrežama, već mora značiti brigu o ljudima, institucijama, javnom interesu i dostojanstvu građana.
Pismo prenosimo u celosti.
Predsedniče,
Moje ime je Maria Popović. U Lazarevcu sam više od 25 godina medijska radnica: voditeljka, urednica, spikerka, novinarka, montažerka, edukatorka. I da ne nabrajam dalje. Znate vi to odlično.
Ovo neće proći za tri dana: pisaću svakog dana dok ne dobijem odgovor, jer napad na mene nije samo napad na novinarku, već na svakog građanina Lazarevca i njegovo pravo da zna šta se u ovom gradu radi.
Ja sam svesna težine, značaja i odgovornosti koju nosi moj posao. Svaku reč koju napišem potpisujem imenom i prezimenom. A jeste li vi svesni svog posla, predsedniče? Jeste li svesni da funkcija nije fotelja, pratnja i protokol, već odgovornost pred svakim građaninom Lazarevca, naročito onda kada se u gradu dešavaju nasilje, pritisci i ćutanje institucija?
Zato vam se ne obraćam kao anonimni glas sa društvenih mreža, već kao žena koja je ovaj grad gledala iz studija, sa terena, iz montaže, sa bine, iz učionice, sa ulice i iz očiju ljudi koji u njemu žive.
Pitam vas javno: gde, kuda i zašto vodite Lazarevac i ljude koji u njemu žive?
Zašto ne izađete pred javnost i objasnite sebe, svoje postupke, svoje odluke i ljude kojima ste se okružili? Zašto ćutite dok se grad pretvara u prostor straha, bahatosti, sile i poniženja? Da li vam je neko, kada ste stupili na funkciju, uopšte objasnio šta su vaše obaveze, šta je vaša odgovornost, a šta granica vlasti?
Da li znate da rukovođenje opštinom nije šest kilometara asfalta, teren za padel, svečano presečena traka, propala investicija i fotografija za društvene mreže? Da li vam je neko objasnio da je najosnovnija dužnost predsednika opštine briga o ljudima: o građanima, deci, ženama, radnicima, nastavnicima, lekarima, umetnicima, sportistima, starima, siromašnima, bolesnima, poniženima?
Da li ste ikada pročitali Statut Grada Beograda, statut opštine, odluke, pravilnike, poslovnike, nadležnosti? Da li znate da funkcija nije vlasništvo, nego obaveza? Da predsednik opštine nije gazda grada, već čovek koji mora da služi javnom interesu?
Da li su vam javili da u Lazarevcu žene biju na ulici?
Da li znate da je u gradu koji vodite jedna žena na najprimitivniji način sprečena da radi svoj posao?
Da li znate da se novinarke vređaju, prate, zastrašuju i pokušavaju ućutkati?
Da li znate da je žena koja je stvarala pozorište sprečena da radi?
Da li znate da su glumci, umetnici, profesori, akademski građani, lekari, novinari, radnici, studenti i svi koji misle svojom glavom postali mete hajke?
Da li znate da je bagerista sprečen da radi?
Da li znate da se ljudi u ovom gradu dele na podobne i nepodobne, na poslušne i one koje treba slomiti?
Da li znate da se po Lazarevcu šire grafiti mržnje, uvrede i pretnje?
Da li znate da se građani plaše za posao, za porodicu, za decu, za egzistenciju?
Ili sve to znate, pa ćutite?
Još važnije: da li ste svesni kojim ljudima ste okruženi u opštinskom veću, u skupštini, u stranačkim strukturama, po hodnicima i iza zatvorenih vrata? Da li ste svesni da se oko vlasti u Lazarevcu skupljaju ljudi koje građani ne doživljavaju kao predstavnike reda, zakona i javnog interesa, već kao simbole pritiska, sile, bahatosti i straha?
Da li vas je sramota kada među građane dovodite nasilnike da vas „čuvaju” od naroda?
Od kog naroda, predsedniče?
Ko vas je napao?
Ko vas je tukao?
Ko vam je pretio?
Da li su vas napale žene koje traže da rade svoj posao? Da li su vas napali studenti koji traže normalnu državu? Da li su vas napali novinari koji postavljaju pitanja? Da li su vas napali građani koji traže objašnjenje za odluke koje im kroje život?
Ili se zapravo vi plašite pitanja?
Da li vam je neprijatno što na radno mesto ulazite kroz kuhinju opštine? Da li vam je neprijatno što predsednik opštine, umesto da hoda kroz glavni ulaz među građanima, mora da se sklanja od istih tih građana? Da li vam je neprijatno što vas ne čuva poštovanje, nego obezbeđenje?
Predsedniče, vi najbolje znate kako Lazarevac ume da primi čoveka. Znate kako ste dočekani kada ste došli iz Ugljevika. Ovaj grad vas nije odbacio, nije vas pitao odakle ste i da li ste „naši“. Dao vam je prostor, posao i priliku da postanete predsednik opštine. A kako vi danas ispraćate nas iz Lazarevca? One koji smo ovde rođeni, koji smo ovde radili, stvarali, izveštavali, učili decu, lečili ljude, gradili kulturu i javni život? Ispraćate nas pritiscima, ćutanjem, uvredama i nasiljem, kao da u sopstvenom gradu više nemamo pravo ni da radimo ni da govorimo.
Kada ste poslednji put prošetali glavnom ulicom Lazarevca ponosni na svoj rad?
Kada ste poslednji put stali pred ljude bez pratnje, bez stranačkog zida, bez kamera koje snimaju samo ono što vama odgovara?
Kada ste poslednji put razgovarali sa majkom koja nema vezu da zaposli dete? Sa radnikom koji trpi pritisak? Sa nastavnicom koja ćuti jer se plaši? Sa lekarom koji radi u uslovima nedostojnim čoveka? Sa umetnikom kome se zatvara scena? Sa novinarom kome se uskraćuju informacije? Sa studentom koji više ne želi da živi u društvu u kojem se ćuti pred nasiljem?
Predsedniče, Lazarevac nije privatno preduzeće. Lazarevac nije plen. Lazarevac nije stranački štab. Lazarevac nisu vaši bilbordi, vaše objave, vaši botovi, vaši komentari, vaše lažne svečanosti i vaše nameštene fotografije.
Lazarevac su rudari, prosvetni radnici, socijalne radnice, lekari, medicinske sestre, umetnici, glumci, novinari, studenti, đaci, čistači ulica, frizeri, brice, prodavačice, inženjeri, majstori, vozači, bageristi, fotografi, krojačice, vaspitačice, učiteljice, pedagoškinje, kozmetičarke, penzioneri, deca na igralištima, mladi na Očagi, žene koje nose porodice i ljudi koji svakog jutra ustaju da prežive još jedan dan.
Njima ste dužni odgovor.
Ne meni lično. Ne portalu. Ne opoziciji. Ne društvenim mrežama.
Njima.
Dužni ste odgovor zašto je Lazarevac postao grad u kojem se sposobni proglašavaju neprijateljima, pismeni izdajnicima, žene metama, novinari problemom, kultura viškom, a nasilje metodom.
Dužni ste odgovor zašto se institucije koriste za obračun.
Dužni ste odgovor zašto se odluke donose daleko od očiju javnosti.
Dužni ste odgovor zašto se ljudi smenjuju, ponižavaju, zastrašuju i guraju iz svojih kuća, svojih poslova, svojih scena i svojih života.
Dužni ste odgovor zašto ćutite dok se Lazarevac pretvara u grad u kojem je normalno da sila govori umesto argumenata.
Predsedniče, funkcija prođe. Stranka prođe. Mandat prođe. Prođe i moć za koju ljudi misle da će trajati zauvek.
Ali ostane pitanje: šta ste radili kada je trebalo zaštititi ljude?
Ostane zapis.
Ostane sećanje.
Ostane obraz.
Zato vas javno pitam: imate li nameru da budete predsednik svih građana Lazarevca ili samo upravnik jednog sistema koji se održava strahom, pritiscima i poslušnošću?
I imate li hrabrosti da izađete pred građane, bez obezbeđenja, bez kuhinjskog ulaza, bez zaklona, i objasnite gde ste poveli ovaj grad?
Lazarevac nije vaš.
Lazarevac pripada ljudima koji u njemu žive.
A ti ljudi imaju pravo da znaju ko ih vodi, kuda ih vodi i zašto ih vodi baš tamo gde sve više liči na mrak.

