Kada govorimo o psima na ulicama, često se pogrešno kaže da su to „ničiji psi“. Istina je, međutim, mnogo drugačija — veliki broj njih nekada je imao vlasnika, dom i brigu čoveka, a na ulici su završili tek kada ih je neko napustio.
To se često vidi i po njihovom ponašanju. Mnogi od tih pasa prilaze ljudima, navikli su na povodac, automobile, život u dvorištu ili stanu. Oni nisu rođeni kao „ulični psi“, već su to postali zbog ljudske neodgovornosti.
Psi se najčešće napuštaju kada porastu, kada zahtevaju više vremena, troškova, lečenja ili pažnje. Tada se pokazuje da problem nije u životinji, već u ljudima koji nisu bili spremni na odgovornost koju pas nosi.
Zbog toga pitanje pasa na ulici nije samo komunalni problem, već i društveno pitanje. Svaki napušten pas svedoči o tome da je neko odustao od obaveze prema živom biću koje zavisi od čoveka.
Upravo zato je udomljavanje važnije nego ikad. Udomiti psa ne znači samo pružiti mu dom, već dati novu šansu životinji koja je već jednom ostavljena. To je čin odgovornosti, ali i način da se smanji broj napuštenih pasa na ulicama.
Naravno, ni udomljavanje ne sme da bude impulsivna odluka. Pas traži vreme, strpljenje, negu i posvećenost. Ali razlika je jasna — dok neodgovorni vlasnici pune ulice napuštenim životinjama, odgovorni ljudi mogu pomoći da ih bude manje.
Zato je važno da se pre uzimanja psa ne pitamo samo da li ga želimo, već da li smo spremni da o njemu brinemo godinama. Jer pas ne završava na ulici sam od sebe — tamo ga dovodi čovek. A iz te iste ulice može ga izvući samo drugačija, odgovorna ljudska odluka.

