Hipnos i Tanatos je lutkarska predstava za odrasle, koja preispituje korelaciju ljudi i bogоva u svetu ekstremne nesigurnosti i strahova. U džezerskom ritmu, Hipnos i Tanatos, zaboravljeni i izolovani od božanskog sveta, dobijaju svojih „pet minuta slave“ na jednoj pozorišnoj sceni. Njihovi zadaci su naizgled krajnje jednostavani. Hipnos treba da uspava jednog preumornog i zabrinutog glumca, dok Tanatos dobija zadatak da depresivno-suicidnom glumcu, donese konačno smirenje od života…
Rezervacije 8127 150, dm, inbox
Od stvarnosti preko snova do pozorišta
„Hipnos i Tanatos“, tekst i režija Branislava Ilić, Puls teatar Lazarevac, premijerno beogradsko gostovanje u Malom pozorištu „Duško Radović“
Predstava „Hipnos i Tanatos“, prema tekstu i u režiji Branislave Ilić, od strane autorke određena kao „lutkarska predstava za odrasle“, stilski, formalno i tematski je vrlo neobična, granična, izazovna i svakako vredna. Protagonisti imaju dvostruke uloge – oni su prvo glumci, lutkari, koji nastupaju u likovima i pod maskama bogova Hipnosa i Tanatosa, ali predstavljaju i same sebe, ono što jesu – Toma Bibić i Dejan Gocić. Taj promenljivi, dvostruki scenski identitet zanimljivo otvara niz pitanja, na polju značenja i razumevanja igre i teatralnosti, u pozorištu ali i u životu, kao i egzistencijalne teme, strahova od starosti, bolesti, smrti, usamljenosti, vere, postojanja boga/sudbine. Na sceni im se pridružuje i ženski glas (Mihaela Stamenković), koji čujemo putem zvučnika, neka vrsta tampon zone, koja umiruje njihove konflikte, pokušava da ih dovede u red. Taj glas se može razumeti i simbolički, kao njihova podsvest, ili nadsvest, neko ko postavlja ključna pitanja, o značenju kosmosa ili srži bića u vremenu haosa, neko go popravlja svet, podseća Bogove na njihovu funkciju koju su, ponekada tako deluje, zaboravili.

Predstava počinje suptilno osvetljenim prizorima puste pozornice, na kojoj miruju ekspresivne maske Hipnosa i Tanatosa, Bogova Sna i Smrti, braće blizanaca prema grčkoj mitologiji, dece Nikte (Noći). One nose delikatnu izražajnost, drugačiju od izražajnosti glumaca, jer okamenjenost njihovog izgleda otvara puteljke do simboličkog i arhetipskog znanja. Hipnos ima blaži, nežniji izraz, koji budi spokoj, dok je Tanatos pomalo jezivo uobličen, uliva strah i nemir (idejno rešenje lutaka i kostim Milica Grbić Komazec). Upotreba maski u ovoj vrsti pozorišta, sa naglašenim simboličkim, poetskim i filozofskim značenjima, asocira na misli i rasprave Edvarda Gordona Krega koji je početkom dvadesetog veka smatrao da maskirane pojave, ili nadmarionete, treba da zamene glumce na sceni, zbog većih značenjskih mogućnosti, zbog osobene depersonalizacije koja probija put do dostizanja neke više (metafizičke) svesti. A taj put u ovoj uzbudljivoj predstavi diskretno ubrzava i suptilna džezerska muzika koja daje ritam igri glumaca (dizajn zvuka i izbor muzike Vladimir Petričević).
Ana Tasić – Kritika je objavljena u Politici 8.oktobra 2025.
„Odnos između Hipnosa (Toma Bibić) i Tanatosa (Dejan Gocić) je obeležen delikatno apsurdnim i infantilnim raspravama; oni podsećaju na nežno groteskne Beketove parove, na primer na Vladimira i Estragona, koji slično, tragikomično raspravljaju o smislu života i kosmosa. Detinjasti su i razmaženi, komični u izražavanju nezadovoljstva zbog statusa bogova u savremenom svetu, ali i međusobnih konflikata, rivalstava i nadmudrivanja. Takav odnos se, u određenoj meri, odražava i na relaciju između glumaca, u drugom delu predstave, kada skinu maske i nastupaju ogoljeni, bez zaštite uloga, kada egzistiraju u sopstvenoj stvarnosti. Ona je, takođe, povremeno apsurdno komična, na primer, kada glumci, koji su bradati, burno raspravljaju čija je brada prva nikla. Ovaj deo predstave je naročito vredan zbog dirljive iskrenosti ispovesti, o dubinskim nesigurnostima, strahovima i tenzijama, šarmantno uobličenima, zbog čega se sa njima sa lakoćom identifikujemo, i saosećamo, umanjujući pri tome, možda, i sopstvene nemire.“



