Razgovor iz različitih uglova

Pravo u CENTAR
11 minuta čitanja
- Reklama -

sa profesorkom engleskog jezika Nadom Ćiraković

Lenka Ilić i Dario Lukša

Današnji tekst nastao je iz iskrene želje da se odnos učenika i profesora poboljša. Dario i ja smo razmišljali šta bismo mogli  da napišemo za školske novine – prvobitna tema bila je nerazumevanje među učenicima i profesorima. Došli smo do toga kako bi trebalo da se učenicima prikaže i ona druga strana profesora; strana koja ima porodicu kod kuće, koja  ima loše i dobre dane kao i mi, zatim njihova sećanja, iskustva, njihove bitke i njihovi porazi. Krivo nam je što je takva strana kod profesora u današnjem vremenu i sistemu duboko sakrivena. Uprkos svemu, naša divna profesorka engleskog jezika Nada Ćiraković, prihvatila je da sa nama porazgovara na ovu temu i mi se nadamo da smo uspeli, bar malo, da vam približimo njenu drugu stranu.

Kako Vi vidite vaspitanje u današnje vreme i koliki je uticaj roditelja na učenike?

,,To je toliko teško pitanje… Ne možemo generalno da govorimo. Imate prelepo vaspitanu decu u pravom smislu, po mom mišljenju, koje ne mora da znači da je kako treba. Mnogi se verovatno neće složiti i misle da sam previše stroga ili principijelna. Nažalost, ono što se dešava u društvu odražava se i u učionici. Deca, u odnosu na starije generacije, nemaju svest o pravim vrednostima, to je izopačeno. Nerad se ceni, a ne rad. Što manje ulaganje, a više da iskuliramo – što kažu đaci. Deca se, uglavnom,ljute na profesore koji od njih nešto očekuju i traže. Ja se stvarno trudim maksimalno da kroz svoj predmet provlačim sticanje radne navike. Uloga profesora je i vaspitna, koliko god to neki osporavali. Uvek se trudim da te prave vrednosti prolaze, da deca cene nečije znanje.”

O prepisivanju nam je rekla:

,,Toga je bilo i biće, to je đački. Ja ne mogu da zažmurim na to jer nikada u životu nisam prepisala, nikada. Možda sam htela, ali sam se plašila. Za mene je to krađa, pravljenje sebe i svojih roditelja budalom. Pojedini roditelji se prave ludi, čašćavaju kako su im deca odlična, a duboko u sebi svesni su da to nije tako. Okreću se, pogotovo u našoj maloj sredini, ogovaranju i omalovažavanju druge dece koja su stvarno kvalitetna.”

Kako ste postavili granicu koja održava poštovanje, ali i otvoreni prijateljski odnos sa ucenicima ?

,,Ja sam to želela kao đak, ali nisam imala. Ja sam imala divne profesore, koje sam cenila jako, ali to je bila neka spartanska disciplina koja u suštini nije toliko loša. Imali smo neka pravila i na ulici – ne sme da te vidi professor u kafiću, kafani, jer, to ne priliči jednom učeniku. Oni su držali žestoku distancu, nismo imali takvu slobodu da sa njima komuniciramo. Žudela sam za osmehom profesora. Ja svoj posao mnogo volim; moja mama je bila profesor, pa mi je bila idol. Uvek sam želela decu da naučim, da ih podstaknem, a opet da se zna neki red. Postoje situacije gde sam, na polugodištu, sa prosekom 4,43 davala četvorku, ne bih li ih podstakla. Nekada to može da bude mač sa dve oštrice, ali dobrosam procenila situaciju. Dala sam krila tom učeniku, ali na nekoga to ne utiče tako. Znate, ja se stalno preispitujem, da li sam nešto pogrešila, da li sam to stvarno dobro uradila i mislim da nije strašno reći da ne znate.”

Kako izaberete situacije iz života koje na časovima delite sa nama?

,,Svakako spontano, ništa ne radim isplanirano. Svaki čas je drugačiji. Situacije iz mog života vam pomenem da vas podstaknem da razmislite o ispravnosti nekih vaših postupaka. Imam potrebu da podelim, tamo gde vidim mogućnost da to stvarno na vas utiče.”

Sa nama je podelila jednu situaciju koja je, rekli bismo, metafora za njen status ,,strogoće” i slika kako prolaze pojedinci koji se bore za pravdu:

,,Šta ćete, neko je emotivan, neko nije. Razočara se čovek, tamo gde sam najviše sebe dala vraćen mi je bumerang, nož u leđa. Znači, nisam uspela, nisam zadovoljna. Nisam sobom zadovoljna, negde sam pogrešila.Imala sam jednu generaciju, davno je to bilo…”

Profesorka je nastavila priču o tome kako je jedne godine na maturskom ispitu iz engleskog jezika čitavo odeljenje prepisivalo i svi su imali identičan prevod. Vođena svojom potrebom za pravdom na to nije zažmurila.

,,Navukla sam ogroman gnev svog odeljenja”, rekla je. Matursku proslavu provela je sedeći sama za stolom,dok su učenici skretali poglede i nezainteresovano se pozdravljali. Profesorka nam je iskreno rekla kako se osećala:

,,Izdržala sam stojički. Svi nastavljaju dalje da slave sa svojim starešinama. Celu noć su ostali, ja sama idem kući. Idem i samo sipaju suze, ali nisu videli. Dolazim kući, naravno – ne mogu da spavam.Skuvala kafu, sedim i pušim… u to vreme.”

Profesorka se dotakla i pitanja starešinstva:

,,Težak je posao razrednog starešine, mnogo.Vi morate u jednom trenutku da budete neprijatelj, kao i roditelj kada vas kazni. A taj posao nažalost nije cenjen, a trebalo bi da u ovom društvu i sistemu bude mnogo više cenjen.Pogotovo danas, posle svih ovih događaja.”

Vaš razvojni put u školi? Početak rada i sada, period kojim ste najzadovoljniji?

,,Ja sam uvek zadovoljna i nezadovoljna at the same time. Zato što uvek ima nekog ko ceni to što radim i daje svoj maksimum. Mnogo više poštujem one koji kažu da nisu radili ništa, ima i nekog ko prosto ne može.Ranije generacije nisu imale toliko pristup internetu, ali deca su uvek deca, ove godine su iste, sazrevanje je isto, šale su iste. Ako mislite da su vaši profesori neobavešteni, varate se. I u naše vreme je bilo droge, imala sam drugove, upoznavala sam ljude… Kao mlad professor nisam mogla da sačekam da dođem kući da pregledam zadatke da vidim šta su deca uradila. I sva srećna pogledam test, jao kakve greške.Tad sam još davno shvatila, da u stvari ono što ja ispredajem ne mora da znači da će oni sve to da upiju. Nisam ja najbolji profesor, niti se trudim da pokažem kako sam ja vrh. Ja prema svojoj savesti radim. I tako vam kažem, u to vreme odmah da pregledam. Sada, donesem te sveske i sklonim i prekrijem.”

Kakvi gestovi učenika umeju da vas demorališu?

,,Da me demorališu, ne. Zato što uvek ima onih koji će da rade, uvek. To mi je izazov i to me tera dalje, šta ću, ja volim svoj posao. Ja osećam odgovornost.”

Na pitanje kako ličan život utiče na rad u školi i obrnuto i da li uspeva da razdvoji privatno poslovno, profesorka nam je rekla da nikada nije prenosila lične frustracije na decu, ali je sa nama podelila ko joj pomaže kada situacije iz škole ponese kući:

,,Podelim nekad sa mužem neku situaciju i on me vrlo često smiri.On je vrlo divan čovek. Ono što kod njega nestvarno poštujem je što ume da odredi prioritete, njemu je primarna porodica, prijatelji tu i tamo. To je najvažnije, sve ostalo ga uopšte ne tangira.”

Kako biste vi opisali odnos učenika prema radu i koliko ponašanje profesora utiče na njih?

,,Pa ja nisam zadovoljna koliko đaci rade a ja pružam, gde podsvesno znam da ste stvarno opterećeni i zato malo progutam. Pogotovo na jezičkom smeru imam prava da tražim više, ako pitate matematičare verovatno misle da ja preterujem u tim zahtevima.A posle mi se svi uvek zahvale, što je velika stvar.”

Profesorku smo pitali i da li misli da profesori nekada lične frustracije ispoljavaju na deci? (iz ugla učenika)

,,Da, tako je bilo i kod nas.  Nije lako  da ostanete objektivni, a da je đak bio bezobrazan. To sam naučila u kasnijim godinama, cčovek mora da prespava. Ne odmah da reagujete, ako ste mnogo iznervirani. Pustite i drugačije ćete sutra reagovati. Sutra će to da vam deluje manje frustrirajuće.”

Vaša poruka đacima?

,,Radite ono što volite. Ja volim ovaj posao. Ja sam odbijala druge poslove, ja sebe vidim ovde.Trudite se da ispunite svoje snove, nemojte da zatvarate oči pred nečim što duboko u sebi znate. Ne borite se za nešto pošto-poto: ona ga voli, a on šara-vara, to je greška. Pa ona će da pati… Treba da budete svesni i sebe da cenite. Nikako da pokleknete u smislu da vas drugi ubede da niste vredni. Znate šta je vaša snaga i to forsirajte. Suprodstavite se i roditeljima i bilo kome. To je moja poruka, da budete dobri, da cenite druge ljude, ne činite zlo drugima.”

Profesorku smo pitali da nam otkrije pesmu koju rado peva ili koja je obeležila neki period njenog života. Opredelila se za pesmu Arsena Dedića ,,Hvala ti”, a i mi bismo se, beskrajno zahvalili profesorki na izdvojenom vremenu, na nesebičnim i otvorenim odgovorima, ali i na mnogim drugim trenucima gde nam je pokazala svoje slabosti, mane, ali i odgovornost i sigurnost u svoje principe.

Lenka Ilić i Dario Lukša

- Reklama -

Podeli ovu vest!
Ostavite komentar

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Zabranjeno kopiranje sadržaja!