Lazarevac – U noći kada je tiho napustila ovaj svet, zajedno sa Janom kao da je na trenutak utihnula i nada koju su njeni drugari godinama nosili u srcima. Ali iz tuge je ponovo izrasla snaga – snaga sećanja, ljubavi i solidarnosti. Njeni prijatelji i saborci u teškoj borbi koju je vodila zasadili su brezu – da raste, da traje, da svedoči o ljubavi.
Ispred stabla, na jednostavnoj tabli, ispisane su reči koje će trajno čuvati uspomenu:
„Neka sećanje na tebe bude kao ova breza – da traje, da raste i svedoči o ljubavi.“
Jana je godinama vodila tešku borbu sa opakom bolešću, ali nikada nije bila sama. Pored porodice, tu su bili i njeni drugari – neumorni, požrtvovani, istrajni. Organizovali su brojne akcije, apelovali, prikupljali sredstva za lečenje, delili objave, tragali za rešenjima – uvek puni vere da će uspeti da joj produže život. I jesu – njihov doprinos je nemerljiv.
„Vodila je borbu kakvu malo ko može da zamisli – hrabro, dostojanstveno, sa osmehom koji je osvetljavao i najteže dane“, napisali su u oproštajnoj poruci. „Njena snaga bila je nadahnuće, njene oči prozor u svet nevine borbe, a njeno prisustvo – dar svima koji su je znali.“
Zasadivši brezu, oni su simbolično zasadili i uspomenu – da raste zajedno sa njima, sa školom, sa budućim generacijama koje će učiti o tome koliko jedno prijateljstvo, jedna ljubav i jedno sećanje mogu da znače.
Oni nisu uspeli da je spasu, ali su uspeli da sačuvaju ono najvrednije – ljudskost. I upravo zato, njihovo sećanje danas živi – u stihovima, u tišini, u drvetu koje raste.