Nevenčani suprug joj je oduzeo život u njenom domu. Mestu koje bi trebalo da bude bezbedno.
Preminula je od ubodnih rana – ali nijedna rana nije počela tog dana. One su se stvarale ranije: tiho, kroz uvrede, pretnje, strah, kontrolu, umanjivanje.
Nasilje nikada ne počinje krvavim rukama – ono počinje rečima, pogledima, ćutanjem.
Niko ne zaslužuje da bude ubijen.
Nijedno dete ne zaslužuje da odraste bez majke jer ju je ubio otac.
Nijedna porodica ne zaslužuje da zauvek nosi rupu na mestu gde je bila ćerka, sestra, tetka…
Ovo nisu samo pojedinačne tragedije. Ovo su rane koje ostaju na čitavim porodicama, na generacijama koje dolaze. Na duši ovog društva.
Zato ne normalizuj nasilje. Ne opravdavaj. Ne okreći glavu.
Ne misli da je “to njihova stvar”, da “će proći”, da “nije tako strašno”.
Ako si u nasilnom odnosu – nisi sama.
Postoje ljudi koji mogu da te saslušaju, zaštite, podrže.
Postoje načini da se spasiš – i ti, i tvoja deca, i tvoj život.
Promena počinje kad izgovoriš prvu rečenicu.
I kad shvatiš da ljubav nikada ne boli. Da strah nije dokaz privrženosti.
Da niko, baš niko, ne sme da ti preti, udara, kontroliše ili ponižava.