„Zatičem u galeriji jednu sliku, bez imena.
Na njoj Sunce. Ljudi pored raspravljaju. Nekima je već u sutonu i vide ljude kako panično beže od još jedne noći, dok kod drugih trčkaraju ljudi u veselju i već kreću da plivaju u šarenoj smeši boja koja obasjava reku. Boje su se čudno sjedinile, svima je orosilo oči, jedino je razlika bila u izrazu lica. Te boje su jednima izazivale nemir, bile su im kao poslednji nastup cirkuskih životinja pre kraja sezone i zamene za neke pogodnije za publiku. Drugima je bilo spokojno. Tople boje su im povezivale duše, zračili su zajedno sa slikom i postajali deo nje. Na izlazu iz galerije je bilo još mnogo zatečenih slikom. Prvi i poslednji zraci Sunca su se borili u ljudima.
Umetnost je kao i život, sami biramo da li ćemo videti mrak i roniti ka njemu ili se boriti za novi izlazak.„