Nazad na naslovnu
La Žene

I smeh i suze uz „Pesme prizrenske“

Svečana sala lazarevačke biblioteke “Dimitrije Tucović” bila je popunjena do poslednjeg mesta ljudima koji su prisustvovali promociji  zbirke poezije “Pesme prizrenske”  autorke  Radmile Knežević. 

Pomenuta promocija je održana u okviru manifestacije “Dani Lazarevca” na inicijativu i u organizaciji lazarevačkog “PULS Teatra”, uz podršku Gradske opštine Lazarevac. To je bila prilika da se pored same autorke pesama Radmile Kneževič, publici obrate i direktorka biblioteke Jasmina Ivanković i direktorka pomenutog prvog prigradskog pozorišta, Ivana Nedeljković.

Radmila Knežević je glumica sa stalnim angažovanjem u Narodnom Pozorištu u Prištini sa sedištem u Gračanici. Objavila je deset knjiga i dobitnica je brojnih književnih nagrada. Završila je Akademiju umetnosti na smeru gluma i Filološki fakultet – književnost i srpski jezik.

Rođena i odrasla u Prizrenu u želji da sačuva deo, kako porodične, tako i srpske istorije i tradicije, prenela je na papir svoje uspomene iz detinjstva koje su ujedno i uspomene i nasleđe celog srpskog naroda. Kako bi sačuvala autentičnost svojih pesama i tema o kojima one govore, autorka ih je prenela na jedan jedinstven način na prizrensko – timočkom dijalektu.

Svaka pesma koju je lazarevačka publika bila u prilici da čuje, osim dijalekta, donela je posebnu priču o svakoj pori Prizrena, kakvog ga autorka pamti i svim srcem čuva od zaborava. 

Ona govori o svom gradu, kući i ljudima koji su stradali na Kosovu, kao i u  martovskom pogromu 2004. godine kada je spaljena i njena i mnoge kuće i kada su došli dani posle kojih Prizren kakav je postojao, više nikada neće biti isti.

Kako kaže autorka, pred bogatog kulturnog i verskog nasleđa, u njenom Prizrenu je bilo zaljubljenih, rodoljubivih, radosnih, tužnih i živih ljudi i to je život koji ona želi da pamti i koji, zahvaljujući njenim stihovima želi da Srbija zapamti. 

I zaista, slušajući Radmilu kako kazuje svoje pesme, na trenutak je svako od prisutnih, pa čak i oni koju u Prizrenu nikada nisu bili, mogao da  oseti duh jednog istorijskog grada, prošeta prizrenskom kaldrmom, usput sretne i kazandžiju i kujundžiju i  papudžiju, jorgandžije, oseti miris lokrum – krofne ili neizostavne “kafe s merak”. 

Ceo ovaj doživljaj upotpunila je autorka svojom nadaleko poznatom prizrenskom lepotom, harizmatičnošću, energijom i uprkos svemu, širokim osmehom odevena u jelek svoje bake koji je jedna od retkih stvari koje je uspela da sačuva iz bogate porodične zaostavštine, tradicije i imovine.

Ipak, najveće bogatstvo iz svog grada i svoje kuće, Radmila je spakovala u svoje srce i sa tim bogatstvom plovi svetom i nesebično ga deli kroz svoje stihove i kazivanja.

“Pesme su se u jednom trenutku mog života probudile u meni kada sam obnovila svoju kuću u Prizrenu i ponovo pronašla svoj Raj. Pišem pesme i na savremenom književnom jeziku, ali  sve ove pesme su spontano izlazile iz mene i sa malo napora su napisane, zato što su bile moje prirodno stanje. Nije to bilo teško, jer to je deo mene, mog nasleđa i genetike”, kaže Radmila.

Ostavite komentar

Komentari se objavljuju nakon pregleda redakcije. Ime ili nadimak prikazuje se javno. Polja označena zvezdicom su obavezna.

E-adresa se ne objavljuje i koristi se samo u vezi sa komentarom.

Sve vesti