Pitanje kvaliteta vode za piće jedno je od osnovnih pitanja javnog zdravlja. Upravo zato svaki podatak koji ukazuje na odstupanje od zakonskih normi mora biti predmet ozbiljne, pravovremene i transparentne reakcije nadležnih institucija. Dokumenta do kojih je javnost došla poslednjih dana otvaraju ozbiljna pitanja o stanju vode za piće u opštini Lajkovac, ali i o odgovornosti onih koji su o tim podacima bili obavešteni.

Zvanični nalazi: voda nije usaglašena sa propisima
Prema Izveštaju o ispitivanju Gradskog zavoda za javno zdravlje Beograd – Centra za higijenu i humanu ekologiju, broj 25-02-5862, od 6. novembra 2025. godine, u uzorcima vode za piće sa sistema koji se snabdeva sa izvorišta Nepričava utvrđena je povećana koncentracija antimona (Sb).
Izmerena vrednost antimona iznosi 0,004 mg/l, dok je prema važećem Pravilniku o higijenskoj ispravnosti vode za piće Republike Srbije maksimalno dozvoljena koncentracija 0,003 mg/l. U izveštaju se izričito konstatuje da:
„Rezultati fizičko-hemijskih ispitivanja nisu usaglašeni sa normativom.“
Ovakva formulacija ima jasno značenje: prema zakonu, voda sa ovim parametrima ne smatra se higijenski ispravnom za piće, bez obzira na to što vizuelno može biti bistra i bez neprijatnog mirisa.
Problem koji traje duže od godinu dana
Još ozbiljnije zabrinjava činjenica da se ne radi o izolovanom ili novonastalom slučaju. U dopisu koji je direktor Javnog preduzeća za komunalnu privredu Lazarevac uputio predsedniku opštine Lajkovac još u julu, navodi se da:
- povećane koncentracije antimona u vodi traju više od godinu dana,
- registrovane vrednosti se kreću u rasponu od 0,004 do 0,009 mg/l,
- antimon je prisutan u sirovoj vodi, vodi nakon prerade, kao i u distributivnoj mreži.
U istom dopisu se jasno navodi i da isporučilac vode nema tehničko-tehnološke mogućnosti da koncentraciju antimona smanji na zakonom propisani nivo.
Drugim rečima, nadležni su bili svesni problema, njegovog trajanja i činjenice da se on ne može otkloniti postojećim kapacitetima.

Šta je antimon i zašto je zakonski ograničen?
Antimon (Sb) je hemijski element – metal koji se prirodno može naći u zemlji i stenama, naročito u područjima sa rudnim ležištima. U vodu za piće ne dospeva namerno, već najčešće putem geološkog podzemlja ili industrijskih uticaja.
U povišenim koncentracijama, naročito pri dugotrajnom unošenju, antimon može predstavljati zdravstveni rizik, zbog čega su dozvoljene vrednosti u vodi za piće vrlo niske i strogo definisane. Propisi ne ostavljaju prostor za proizvoljna tumačenja:
svako prekoračenje maksimalno dozvoljene koncentracije znači da voda nije u skladu sa standardima za piće.
Važno je naglasiti da se antimon:
- ne uklanja kuvanjem vode,
- ne menja miris ili ukus vode,
- zahteva posebne tehnologije za uklanjanje, koje u ovom slučaju, prema navodima isporučioca, ne postoje.

Javno upozorenje odbornika Zorana Petrovića
Na ove činjenice javno je ukazao Zoran Petrović, odbornik u Skupštini opštine Lajkovac, koji je na svojim društvenim mrežama objavio da je, nakon što je dobio informacije o povećanom prisustvu antimona, zatražio i dobio na uvid zvanične nalaze i dopise nadležnih institucija.
Petrović je naveo da su o stanju vode i nemogućnosti rešavanja problema nadležni organi u opštini bili obavešteni mesecima unazad, ali da građani o tome nisu dobili pravovremeno i jasno obaveštenje. Istakao je da njegovo obraćanje javnosti nije izazivanje panike, već pokušaj da se građani upoznaju sa činjenicama koje se tiču njihovog svakodnevnog života i zdravlja.

Pitanja koja ostaju bez odgovora
Na osnovu dostupne dokumentacije, otvara se niz pitanja od javnog interesa:
- Zašto građani Lajkovca nisu ranije obavešteni da voda nije usaglašena sa zakonskim normama?
- Ko je doneo odluku da se o ovim podacima ćuti?
- Koje su mere preduzete ili planirane kako bi se obezbedilo bezbedno snabdevanje vodom?
- Ko snosi odgovornost ako se ispostavi da je zakonska obaveza informisanja javnosti zanemarena?
Pravo građana na istinu
Objavljivanje ovih podataka ne predstavlja širenje panike, već ostvarivanje prava građana da budu informisani o kvalitetu vode koju koriste svakog dana. Transparentnost u ovakvim slučajevima nije političko pitanje, već pitanje javnog zdravlja i odgovornosti institucija.



