„Komunikacija sa građanima je osnov našeg rada i najveća odgovornost koju nosimo. Svaki dan smo na terenu, među ljudima, spremni da čujemo, razumemo i delujemo!“
Tako kažu.
A Lazarevac ovih dana gleda kako ta „komunikacija“ izgleda u praksi: ujutru kroz prozor automobila dobiješ flajer i Noblicu, popodne te od sopstvenih funkcionera dele kordoni policije, a noću se po zidovima tvog grada pojave „ustaše“, „Piculići“, „blokaderi“, svastike i druge poruke mržnje.
Ako je to komunikacija, onda smo stvarno u ozbiljnom problemu.
Jer u Lazarevcu je, po svemu sudeći, otvorena nova fabrika. Nije svečano presečena vrpca, nije bilo najave investicije, nije bilo obećanja o radnim mestima. Otvorena je tiho, bahato i preko leđa građana.
Fabrika straha
Ne proizvodi ugalj, ne proizvodi struju, ne proizvodi rešenja za škole, ulice, dom zdravlja, kulturu, sport, bezbednost ili svakodnevni život građana. Proizvodi propagandu, pritisak, uvrede, nasilje, noćne parole i mete na leđima ljudi.
I radi u tri smene.
Prva smena počinje ujutru, na raskrsnicama i frekventnim mestima. Dok ljudi idu na posao, vode decu u školu, žure kod lekara ili pokušavaju da uhvate dan koji im je ionako prekratak, po Lazarevcu se postavljaju štandovi. Dele se flajeri, kese, obećanja, osmesi i Noblice.

Došli smo do toga da se politički program ne objašnjava, nego se ubacuje kroz prozor automobila.
Staneš na semaforu, čekaš zeleno, a neko ti se nadnese nad auto kao da si na punktu, a ne na raskrsnici. Ruka kroz prozor, keks, flajer, osmeh i poruka da je sve stabilno. Vlast koja nema odgovor na ozbiljna pitanja, ali ima slatkiš da ti ga ubaci u auto. Valjda da se zasladiš dok te prave budalom.
Posebno je pitanje ko u toj prvoj smeni radi i kada tačno radi. Jer se stiče utisak da među onima koji stoje na ulici ima i onih koji bi u to vreme trebalo da budu na svojim radnim mestima u opštini, skupštini, veću, javnim ustanovama ili javnim preduzećima.
Ne znamo da li su na zakonskoj pauzi, produženoj pauzi, terenskom zadatku, stranačkom nadahnuću ili budžetski plaćenom izlasku među narod. Ali znamo ko sve to na kraju plaća.
Građani Lazarevca.
Druga smena počinje popodne. Tada se sa Noblica prelazi na kordone. Sa „izvolite keks“ na „stanite iza policije“. Sa osmeha na raskrsnici na skupove podrške onima oko kojih se danima vrte nasilje, pretnje i zastrašivanje građana.

Tu se pojavljuju funkcioneri skupštine, opštine, veća, direktori javnih preduzeća i ostali kadar koji bi trebalo da služi građanima, a ne da od građana pravi neprijatelje. I pošto domaći kadar očigledno nije dovoljan, stiže i pomoć sa strane. Kolege iz okolnih gradova i opština. Kao ispomoć. Kao pojačanje. Kao dokaz da se u Lazarevcu ni pritisak više ne može organizovati bez gostujuće radne snage.
Slika je toliko apsurdna da više ne znaš da li je tragedija ili satira. U sredini lokalno rukovodstvo. Oko njih aktivisti. Oko aktivista pojačanje sa strane. Oko svih njih policija i žandarmerija. A oko kordona građani Lazarevca.

Oni isti građani koji pune budžet. Oni isti građani koji plaćaju plate, funkcije, kabinete, službene telefone i sav taj javni značaj. Oni isti građani kojima se preko dana poručuje da su „osnov rada“, a popodne se od njih beži iza uniformi.

Pa se čovek normalno zapita: ako ste toliko među ljudima, zašto vas od ljudi čuvaju kordoni?
Ako ste toliko voljeni, zašto se od građana krijete iza tri reda policije?
Ako radite u interesu građana, zašto građani sve češće izgledaju kao opasnost od koje vas neko mora štititi?
Treća smena počinje uveče i noću. To je ona najtiša, ali najprljavija.

Prvo se ode u prostorije, napravi se slika i napiše poruka o komunikaciji, odgovornosti, terenu, stabilnosti i interesu građana. A onda se Lazarevac probudi sa grafitima mržnje.
„Ustaše.“
„Piculići.“
„Blokaderi.“
Svastike.
I sve ostalo što ne nastaje iz politike, nego iz taloga. Po zgradama, kućama, fasadama i javnim površinama ispisuje se ono što se preko dana ne kaže pred kamerom, ali se očigledno ostavlja građanima kao poruka.
To je ta treća smena. Kada se sklone štandovi, odlože flajeri, podele Noblice, raziđu skupovi i spuste kamere, ostanu zidovi. A na zidovima ostane istina o toj „komunikaciji sa građanima“.
Jer kada neko ujutru priča o razumevanju, popodne stoji iza kordona, a noću grad osvane išaran uvredama i pretnjama, onda to više nije politika. To je sistem. To je poruka. To je fabrika straha koja radi bez zastoja.
I, naravno, niko ništa ne zna.
Niko nije video. Niko nije poslao. Niko nije naredio. Niko nije organizovao. Niko nije platio. Niko nije pisao.
Samo se Lazarevac sam od sebe noću išara. Samo se slučajno grafiti pojave baš kada građani podignu glas. Samo se slučajno ljudi sa strane pojave baš kada treba pojačati pritisak. Samo se slučajno ćuti o nasilju, a govori o stabilnosti. Samo se slučajno oni koji traže bezbednost proglašavaju problemom, a oni oko kojih se nasilje vrti predstavljaju kao ugroženi.
Slučajno, naravno.
Uvek slučajno.
Administracija 24 sata
Pohvalno je, naravno, što ova fabrika pored proizvodnje ima i ozbiljnu administraciju: vredne, neumorne, digitalne radnike koji po društvenim mrežama vređaju, prete, maltretiraju i razvlače svakog čoveka koji se usudi da misli, pita ili ne ćuti. Rade to najvulgarnije moguće, ali vrlo profesionalno skriveni — bez lica, bez imena, bez fotografije, bez identiteta. Administracija je, izgleda, državna tajna. Građani smeju da plate sistem koji ih vređa, ali ne smeju da znaju ko ih vređa. Valjda zbog bezbednosti tih divnih onlajn nasilnika, tih anonimnih heroja tastature, koji bi da budu opasni, ali samo dok ih niko ne prepozna.

Lazarevčani, sada možemo i da se zahvalimo
Hvala vam što finansirate fabriku straha u tri smene.
Hvala što plaćate jutarnje štandove, raskrsnice, flajere, propagandu i Noblice kroz prozore automobila. Hvala što plaćate popodnevne skupove, kordone, gostujuće političke ekipe i javne funkcionere koji se od građana čuvaju kao da su građani opasnost, a ne razlog zbog kog postoje. Hvala što plaćate plate, kabinete, telefone, funkcije i sav taj službeni značaj ljudi koji bi trebalo da rade za Lazarevac, a sve češće deluje kao da rade protiv Lazarevčana.
Hvala što iz vaših džepova ide sistem u kome vas ujutru zaslađuju, popodne zastrašuju, a noću vam po gradu pišu ko ste.
Kompletna usluga.
Lazarevac all inclusive
Možda će za ovakav prebačeni plan stići i nagrada. Možda više neće morati funkcioneri iz drugih opština da dolaze u Lazarevac da našima objašnjavaju kako se organizuje pritisak, kako se stoji iza kordona i kako se glumi bliskost sa građanima dok se od tih istih građana beži pod zaštitom uniformi.
Možda će se naši konačno dokazati pred Beogradom.
Možda će im reći: bravo, spremni ste. Više vam ne treba pomoć sa strane. Možete sami. Decentralizujemo vam bezobrazluk.
Pa da Lazarevac dobije ono što očigledno jedino funkcioniše bez kašnjenja: lokalnu proizvodnju straha, domaću distribuciju Noblica, budžetski plaćenu propagandu i noćnu smenu za prljave poslove.
Sve u interesu građana.

