Intervju sa Ivanom Nedeljković rađen u najizazovnijem trenutku za Lazarevac i Srbiju, odmah nakon što je Puls teatar osvojio prestižnu nagradu na Nišvilu.

Ko je Ivana Nedeljković i Puls teatar
Ivana Nedeljković je glumica, jedna od osnivačica i direktorka Puls teatra, prvog prigradskog pozorišta u Lazarevcu. Rođena je 1973. godine, diplomirala je glumu na Akademiji umetnosti u Beogradu u klasi profesora Ivana Bekjareva, a svoju karijeru gradi kroz brojne pozorišne, filmske i televizijske projekte. Puls teatar, osnovan s ciljem da pruži profesionalnu kulturnu scenu u Lazarevcu, postao je simbol nezavisnog, hrabrog i društveno angažovanog stvaralaštva u Srbiji. Njihove predstave i projekti često se nalaze na rubu institucionalne podrške, a teatar je višestruko nagrađivan zbog kreativnosti i inovativnog pristupa.

Od Akademije umetnosti do osnivanja Puls teatra u Lazarevcu – kako izgleda tvoj lični i profesionalni put kroz kulturu, umetnost i institucije koje si stvarala i menjala iznutra?
„Kada bi me vratili unazad, sa ovom pameću i ovim iskustvom, nisam sigurna kako bih postupala. Nije isto boriti se za neke vrednosti i svoje ideale sa 22, sa 32 i sada sa 52.godine. Put je uvek bio težak, neizvestan, nesiguran, opasan. Ali kao mladom ĉoveku u to vreme, nije mi preostajelo ništa drugo do velike upornosti i borbe, velika želja nije izostajala. Znate, teško je da na primer, overavate knjižicu na birou, dok vaši školski drugovi i drugarice imaju bar 5 godina radnog staža. A u ustanovama kulture, po starom dobrom obiĉaju, udomljeni pogrešni, bez taĉnih kvalifikacija i bez znanja koje su mogli steći radeću tu gde jesu. Na kulturu, naročito na lokalu, vlast je uvek gledala kao na zabavu. I danas je tako, ali je još prljavije i primitivnije.
Ti, pogrešno udomljeni su još uvek moje kolege, mislim radnici u kulturi, ali su u medjuvremenu sebi obezbedili diplome i sertifikate za raznorazne oblasti. Potom se u te iste ustanove kulture udomljavaju mladji, isključivo po političkoj liniji, sa istim takvim diplomama, bez savesti, sa puno bezobrazluka i osionosti, bez znanja, ali sa nekom vrstom nabildovanog samopouzdanja, sa pogledima „znaš li ti ko sam ja“?
Da se razumemo, čitav svet je otišao dođavola, ali ovo o čemu vam govorim, nema ime, a naročito se oseća u malim sredinama.
Izmedju onih 22 i ovih 52, čitava jedna uzlazna linija koja mi se dešavala, ipak – ohrabrivala me je. U jedno sam sigurna, talenat i znanje, baš kao i voda uvek pronađu put.
I uprkos sunovratu oko nas, i razvaljenoj državi u kojoj živimo, u obavezi smo da se bavimo sobom ličnim razvojem i usavršavanjem, više nego ikada. Važno je da ono što nam je veliki neprijatelj – strah, anuliramo. Bez straha smo u obavezi da živimo. I ja taj osećaj negujem evo već neko vreme. Neopisiv je. Fantastičan. Razbuđujuć.“

Puls teatar je postao simbol hrabrog, nagrađivanog i nezavisnog stvaralaštva, ali i borbe za opstanak. Šta sve stoji iza tih priznanja – i koliko su odluke vlasti i sistemska ograničenja udar na vašu egzistenciju?
„Udar na egzistenciju nisu, ali, pitanje je dokle će to biti tako. Znate, privilegovani smo, jer smo budžetska ustanova u kojoj je drżavnim uredbama sve jasno propisano. Nije sve do kraja fer i pošteno, puno toga je neuređeno. Od propisa, koliko god da su aljkavi, ne odstupam ni milimetar. Pozorišta nemaju resorni zakon. I to je rak rana. A, uskraćivanje podrške od strane viših instanci, ne dešava se po prvi put. Ono je kontinuirano. Samo je sada bezobzirno i transparentno, čime treba da nas uplaše i upozore, valjda. Ali, ni to neće trajati večno. Mislim da je uskraćivanje budžeta neuporedivo manje važno od upumpavanja kojekakvih pristalica na radna mesta u kulturi i to, po automatizmu sa statusom na „neodredjeno“ i sa sve preskakanjima ljudi koji su u tim ustanovama mnogo duže, bez definisanog statusa. Pogrešni ljudi na pogrešnim mestima veća su opasnost od siromaštva. A pozorišta su opstajala i na livadama, opstaće i sada u ovim okolnostima. U to nemojte sumnjati. E to vladajuću elitu boli.
Poznato je da si govorila o nezakonitostima u kulturi i političkom uticaju. Šta te je nateralo da javno istupiš i koje su posledice?
„Znate onu našu: svirati, svirati i za pojas zadenuti? E pa pojedini nikako da zadenu. Nema kraja. A Okidač za moju ličnu eksploziju i potpuno odsustvo straha je bio nezakontit otkaz Jeleni Ivetić, organizatorki Šabačkog pozorišta. Sve od početka do kraja, u tom slučaju, sprovedeno je protivzakonito. Gotovo kriminalnim postupcima.Neka od nekoga, tamo negde je rekla da joj neko tamo smeta. I od sutra više nisi tu gde si ostavljao godinama dušu i srce. Dodatno me uznemirilo što na ulici ostaje žena. Ne zaboravimo da ne samo da živimo u šovinističkom društvu, nego nas i mizoginija šamara sa svih strana. Pa pogledajte poslednja dešavanja u Lazarevcu. Neko sa strane je došao i u ime neke političke partije vredjao žene Lazarevca. To ovaj mali rudarski gradić – neće oprostiti. Dakle, mizoginija, fašistički postupci pojedinaca, nacinalšovinistički sistem, osiona vlast, koja smatra da država pripada njoj, izdaja te iste države, izdaja žena, naših majki, ćerki, sestara….treba li više, za javno istupanje? Mislim da ne.“

U vremenu studentskih protesta, apatije i tišine umetničkih elita – gde je mesto pozorišta? Može li scena danas da bude prostor otpora, dijaloga i stvarne promene?
„Scena je i uvek i danas prostor otpora, pravde, istine i lepote, a u pametnim društvima može da bude i neka vrsta atipičnog dijaloga. Tako je od antičke Grčke do danas. Ali, za uspešan dijalog potrebni su mudre vodje, politička i kulturna elita i zdravo društvo. Poslednje dvoje od nas je udaljeno milionima svetlosnih godina.“

Nakon svega što si prošla – borbe, uspeha, otpora – šta je tvoja sledeća scena? Kakvu poruku želiš da ostaviš budućim generacijama umetnika, ali i građana?
„Ja sam obična gradjanka, koja voli grad u kome živi, voli svoju publiku i voli stvaralaštvo u sebi. Planovi su mi obični: kao direktorka pozorišta, imam plan da se radovi na Maloj sceni konačno završe, da se vratim u ansambl i bavim samo onim za šta sam se školovala. A svi ostali planovi vezani su za porodicu, prijatelje i mali krug „mojih velikih“ ljudi. A, ako život postavi pred mene nove uzazove, biću tu, neću bežati. Toliko o planovima, a i nije pristojno otkrivati neke svoje planove. Tišina je pametnija.“

Uprkos svemu što se dešava, teatar i dalje niže prestižne nagrade i u ovoj godini. Odakle snaga?
„Snaga je u nama. Snaga je u istini, pravdi, lepoti, ljubavi. Snaga je i vaš lični izbor, na neki način. Snažni ljudi bave se umetnošću i kulturom i od nje žive bez straha. A što se tiče uspeha i nagrada- naše nagrade, zaslužene su. Nismo ih kupovali, kao neki doktorske disertacije, ili obične diplome. Jer neznanje kad tad izazove urušavanje.Isto kao u slučaju nesreće u Novom Sadu, koja je bila atentat na sopstveni narod. A onda zlo postaje ciklično. Ponovo se susretnemo lice u lice sa njim. I bez sumnje, svi smo odgovorni za zlo oko nas. A što se tiče mladih nisam sigurna da smo dovoljno mislili na mlade, jer da jesmo, ne bi danas oni naše greške ispravljali. Ali bih im poručila, da je od bilo kakve diplome važniji osećaj za porodicu, prijatelje, važnija je empatija, odnos prema pravdi i poštenju, istinski rad na sebi.I poručila bih im da, samo ono što su zaradili svojim dvema rukama – njihovo je. A na njima je kojim će putem da krenu. Moraju da osluškuju sebe i svoje srce. Biće teško, život je težak sam po sebi, ali teži put je uvek pravedniji i temeljniji. Pružam im punu i bezrezervnu podršku, ĉak i ako greše. Jer, njihove greške su časnije od istine loših đaka koji nam se svete.“



