Na današnji dan, 12. avgusta 1991. godine, Metallica je objavila svoj peti studijski album, „Metallica“, poznatiji kao „The Black Album“. Ploča koja je promenila istoriju heavy metala i hard rocka danas puni 35 godina.
Metallica je do tada već imala kultni status. „Master of Puppets“ i „…And Justice for All“ pokazali su snagu benda, ali je „The Black Album“ doneo nešto drugačije: jednostavniji, snažniji i pristupačniji zvuk, bez gubitka energije koja je Metallicu učinila velikom.
Pesme poput „Enter Sandman“, „Sad But True“, „The Unforgiven“, „Wherever I May Roam“ i „Nothing Else Matters“ odavno su postale mnogo više od metal klasika. One su deo muzičke istorije. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama album je prodat u više od 16 miliona primeraka i ostao jedno od najznačajnijih izdanja u karijeri benda.
Za mene njegova vrednost nije u brojkama. „The Black Album“ je potpuno promenio moje poimanje hard rock muzike.
Tada sam shvatio da ovaj žanr ne mora da bude samo brzina, snaga i agresija. Može da bude i emocija, ranjivost, usamljenost, sloboda i lična borba. Može da vas pogodi upravo onda kada to najmanje očekujete.
Zato mi je „Nothing Else Matters“ uvek bila posebna. A kada govorim o Metallici, ne mogu da ne pomenem čoveka kojeg volim nazvati: gospodin bas lično, Cliff Burton. Proveo sam sate i sate čitajući i slušajući o njemu i shvatio da je bio srce i jedan od temelja svega što je ovaj bend napravio sa njim, ali i svega što je usledilo nakon njega.
Cliff je za mene bio mnogo više od basiste. Bio je jedan od temelja identiteta ranog benda i muzičar čija je prerana smrt 1986. godine ostavila prazninu koju je nemoguće nadoknaditi. Često pomislim kako bi on gledao na sve ono što je Metallica kasnije postala.
Na to pitanje, naravno, nema odgovora.
Ali možda baš zbog toga Cliff zauvek ostaje deo najdublje emocije, moje lične, ali i one koja je neraskidivo vezana za Metallicu.
Veliki albumi nisu samo zbir pesama. Oni postanu deo našeg života. Vežu se za određene godine, ljude, mesta i osećanja. Dovoljno je da posle mnogo godina čujemo prvi rif i odjednom se vrati čitav jedan svet.
Zato „The Black Album“ za mene nije samo album star 35 godina. To je ploča koja mi je promenila pogled na muziku. Ploča koja me je naučila da hard rock može da bude i snaga i nežnost, i buka i tišina, i bes i emocija.
Danas ga ne slušam samo kao Metallicu iz 1991. godine. Slušam ga kao deo sopstvenog poimanja vrhunske muzike, muzike koja inspiriše, pokreće i na neki način utiče i na sam način života.
A između tih rifova zauvek postoji i sećanje na Cliffa Burtona, čoveka kojeg sam obožavao i koji je, iako je otišao prerano, zauvek ostao deo duše Metallice.
35 godina kasnije, „The Black Album“ i dalje ne zvuči kao prošlost. Zvuči kao nešto što još uvek traje.


