Na adresu portala „Pravo u centar“ stiglo je „Otvoreno pismo javnosti“ potpisano u ime Lazarevačkih prosvetnih radnika koji su nedavno okončali obustavu nastave. U ovom pismu, koje prenosimo u celosti, prosvetni radnici iznose svoje stavove i obraćaju se direktno javnosti nakon perioda prekida redovnog nastavnog procesa. Sadržaj pisma odražava njihovu perspektivu i ključne poruke koje žele da prenesu široj zajednici.
„Posle jedanaest i po nedelja obustave, vraćamo se na nastavu.
Mi, hajduci.
Ne oni sa drumova, što su razbojnički krali i otimali, već oni što su srcem, dušom i sopstvenim rukama tražili pravdu.
Tako smo se sami nazvali, u šali naravno, trudeći se da nas ne zaboli istina o svetu u kom nepravda lako i postojano diše. A boli.
Nismo imali jatake, ni šume u koje bismo se sklonili od pritisaka, vređanja i nerazumevanja, ali smo imali školske hodnike i ulice pune dece kojoj smo dužni istinu.
Nismo se krili, nismo ni mogli – bili smo tamo gde nas je srce zvalo, na protestima, među kolegama, među studentima, među onima koji još uvek veruju da znanje nije roba, a škola nije pijaca.
Sigurno se pojedini pitaju šta smo to postigli. Jer… Zahtevi su ostali na papiru, a knedla u grlu velika kao planina; ali, nije sve u ishodu.
Ponekad, veličina borbe meri se tišinom koju je prekinula.
Pokazali smo učenicima da se ćutanje pred nepravdom ne uči u školama i da se nepravdi svaki častan čovek mora suprotstaviti.
Pokazali smo roditeljima naših učenika da profesorsko srce ne kuca za platu, već za dostojanstvo koje se ne da kupiti nikakvim novcem.
Vraćamo se na nastavu, ali ne zato što je borba gotova, već zato što znamo da učenici moraju završiti razred, da bi generacija mogla da nastavi napred – iza je samo Ćacilend, a poštenima i vrednima to nije adresa.
Mi, hajduci lazarevačke gimnazije, nismo se odrekli borbe, preoblikovaćemo je i prenećemo je i u učionice.
Pokrivenih ušiju – jer u njima od 15. marta još uvek zuji zvučni udar, ali otvorenih očiju, staćemo pred naše učenike,
umornih, ali podignutih glava – jer znamo da smo izabrali istinu i jedini pravi put.
I znate, da je hajduk biti lako, hajduk bi bio svako – pa nećemo zameriti onima koji nisu imali dovoljno jaka leđa da se odmetnu sa nama, samo ih po istim više nikad nećemo potapšati, jer su nam ih oni sami okrenuli.
Mi smo posle svega još jači i svesniji i bogatiji za divne trenutke koje smo i te kako uspeli da uhvatimo i sačuvamo u ovom crnilu. A to nije malo.“