Savremeni svet donosi brojne i višeslojne promene, a brzina kojom se okruženje menja višestruko je veća nego u drugoj polovini prošlog veka. To od roditelja, vaspitača i mladih zahteva poseban napor da prate korak s vremenom. Kako objašnjava psihijatrica dr Olivera Mladenović, osnovna uloga porodice, obrazovnog sistema i celog društva jeste priprema dece i mladih za život i buduće društvene uloge.
U skladu sa razvojem društva i naučnim otkrićima, posebno u oblasti neurologije, vaspitni modeli su evoluirali. Dr Mladenović naglašava ključnu razliku: „Moglo bi se reći da tradicionalni model posmatra dete kao pasivnog i poslušnog učesnika u procesu, dok savremeni pristup postiče i zahteva aktivnu ulogu deteta.”

Tri vaspitna modela i njihove posledice
Različiti pristupi predstavljaju odgovore na pitanje kakva je uloga deteta, a kakva odraslih. Tradicionalni model počiva na bespogovornom slušanju, uz primenu kazni, pretnji, vikanja i uskraćivanja zarad kontrole. Tipična rečenica u ovakvom sistemu je: „Zato što ja tako kažem.”

Sa druge strane, popustljivi ili „plišani” model, dominantan u kasnijim decenijama prošlog veka, okreće uloge naglavačke: dete postaje centar sveta čije su želje zapovest, granice izostaju, a greške se pravdaju navodnom povređenošću detetove ličnosti.

Kao održiva sredina nameće se humanistički orijentisan pristup (HOS), koji spaja dobre strane oba modela. Dr Mladenović detaljno pojašnjava njegovu suštinu: „Humanistički orijentisan pristup pokušava da iskoristi dobre strane oba modela. On podrazumeva poštovanje ličnosti deteta i učenje deteta da razume sopstvena osećanja, posebno negativna osećanja kao što su bes, ljutnja, frustracija i tuga. Dete se uči kako da se izbori s njima, a ne da ih potiskuje kao u tradicionalnom modelu ili nekontrolisano ispoljava. U tom pristupu nema kazne kao osnovnog sredstva vaspitanja, ali postoje prirodne i očigledne posledice ponašanja i suočavanje s njima.”
Postavljanje granica bez autoritarnosti
Praktična primena zdravog autoriteta i jasnih granica zahteva trud, doslednost, iskrenost i posvećenost, jer, kako se često ističe, najbolje se vaspitava ličnim primerom. Deca razumeju mnogo više nego što odrasli misle, a pravila mogu usvojiti bez vike i pretnji. Govoreći o granici između zabrane i izazivanja straha ili nesigurnosti, dr Mladenović naglašava: „Granica između zabrane i rizika da ona izazove strah, nesigurnost ili druge psihološke probleme nalazi se u zdravom razumu i načinu na koji se zabrane predstavljaju i sprovode: bez preterane vike, emotivnog uskraćivanja i vređanja ličnosti deteta. Loša ponašanja proizvode loše posledice za dete ili druge ljude, ali je važno razlikovati ponašanje od osobe, pogrešna i loša mogu biti neka ponašanja, ne dete kao ličnost.”

Govoreći o tome da li postoji jedan univerzalan i idealan model, sagovornica naglašava da teorija ne može doslovno da se preslika u praksu, jer su i roditelji i deca posebne ličnosti: „Ne postoji univerzalni model vaspitanja i ne može se teorija bukvalno i doslovno preneti u život, humanistički orijentisan pristup predstavlja ravnotežu između emotivnih potreba deteta i potrebe za prilagođavanjem životnim zahtevima. Ali i najstrpljiviji roditelji nekad viču i najdosledniji popuste kada ne treba. Ono što određuje vaspitni stil jeste kako reaguju u većini situacija. Svi smo posebne ličnosti, oba roditelja, svako dete. Kako će se konkretno postupiti ili na koji način će se primeniti određeni vaspitni pristup zavisi od ličnih odlika i deteta i roditelja i postoji bezbroj varijacija i finesa, ali su osnovni principi isti. Uzrast deteta takođe diktira i traži prilagođavanje roditelja jer razumevanje, zrelost i potrebe deteta se sa godinama menjaju.”
Izazovi roditeljstva i najčešće greške
Današnji roditelji suočavaju se sa specifičnim preprekama, među kojima tehnologija i digitalizacija zauzimaju značajno mesto, mada su koreni dublji. Dr Mladenović ističe: „Najveći izazov roditeljima u vaspitanju dece, po mom mišljenju, jesu njihovi lični nerazrešeni konflikti, frustracije koje dolaze od društvenih zahteva, nedostatak vremena i brzina kojom se svet menja. Naša deca će živeti u drugačijem svetu od ovog danas, u svetu koji mi možda ne umemo ni da zamislimo. U vezi s tim je i uticaj tehnologije, digitalizacije i globalizacije. Teško je odrediti gde tačno treba postaviti granicu, ali je najvažnije da granica negde postoji i da dete usvoji nužnost granica.”

Na pitanje gde roditelji najčešće greše uprkos najboljim namerama, sagovornica daje ohrabrujući odgovor: „Gde roditelji najčešće greše? Po mom mišljenju, svi roditelji koji se pitaju da li greše nikada ne prave ozbiljne greške. Opasno je samo verovati da ne grešimo.”
Zaštita mentalnog zdravlja u digitalnoj eri
Iako vlada zabluda da je detinjstvo najbezbrižniji period, realnost je znatno složenija. Današnji mladi izloženi su ogromnoj količini informacija i surovim zahtevima u pogledu uspeha i izgleda. Zbog toga je uloga porodice presudna za očuvanje mentalnog zdravlja i izgradnju samopouzdanja.
Dr Mladenović zaključuje: „Uvek je teško bilo biti dete, posebno danas, iako postoji zabluda da je detinjstvo najbezbrižniji životni period. Danas je količina informacija kojom smo bombardovani ogromna; prosečan srednjoškolac treba da savlada količinu znanja i veština koja se pre trista ili četiristo godina očekivala samo od malog broja visoko obrazovanih. Zahtevi u vezi sa uspešnošću i dobrim izgledom su surovi. Da bi dete odraslo u zdravu ličnost, roditelji treba da ga vole. A voleti znači poznavati, slušati i čuti, verovati da dete može, ali i zahtevati, pokazati kada nas povređuje, poštovati ličnost deteta i tražiti poštovanje od deteta. Ljubav je dobar vodič, ali neka roditelje vode i zdrav razum i osećaj mere u svemu. Roditelji treba primerom da pokažu svoju decu kako se živi, ne kaže se bez razloga da je biti roditelj najteži posao na svetu.”

Biti roditelj danas nesumnjivo predstavlja jedan od najzahtevnijih životnih zadataka. Izazovi koje donose digitalno doba, preobilje informacija i surovi društveni pritisci zahtevaju od odraslih mnogo više od pukog postavljanja pravila – oni traže prisutnost, strpljenje i spremnost na stalno prilagođavanje. Kako poručuje dr Olivera Mladenović, savršeni roditelji ne postoje, ali postojanje preispitivanja i brige o tome da li činimo najbolje dokaz je da smo na dobrom putu. Uz zdrav razum, meru u svemu i bezuslovnu ljubav koja poznaje i uvažava ličnost deteta, porodica ostaje najsigurnija luka i temelj za odrastanje u stabilnu, samosvesnu i emocionalno zrelu ličnost.


