Još važnije od toga jeste činjenica da je Centar za rast i razvoj od strane opštinskih vlasti faktički označen kao „nepoželjan“ akter, upravo zbog rada portala Pravo u centar, koji se bavi temama od javnog interesa i kritički propituje rad lokalnih institucija. Zbog toga su ovom udruženju zatvorena vrata ustanova u kojima bi, po svojoj nameni, tribine i javni razgovori sa građanima trebalo da se održavaju.
Umesto dijaloga – zabrane. Umesto javnog prostora – ćutanje.
Upravo u takvim okolnostima održana je tribina koja je pokazala da se razgovor o obrazovanju i društvu može zaustavljati institucionalno, ali ne i suštinski. Stvarnost je, međutim, bila potpuno drugačija: reč je o građanskoj tribini, organizovanoj iz potrebe da se javno govori o stanju u prosveti, bez straha i bez cenzure.
Na tribini su govorili Nemanja Milošević, jedan od osnivača inicijative Roditelji Beograda, Ivan Miletić, autor knjige „Nedovršen posao“, kao i Nenad Živanović, nedavno razrešeni direktor Osnovne škole „Vojislav Voka Savić“ u Lazarevcu.
Posebno snažno i potresno izlaganje imao je Nenad Živanović, koji je pred prisutnim građanima detaljno govorio o okolnostima svog razrešenja. On je ukazao na način na koji se danas smenjuju direktori koji ne pristaju na političke pritiske i urušavanje sistema, ali i na praksu postavljanja „poslušnih“ kadrova bez stvarne veze sa lokalnom zajednicom. U tom kontekstu, Živanović je naveo i primer imenovanja nove direktorke škole, koja nije iz Lazarevca, što je dodatno uznemirilo deo kolektiva i roditelja i otvorilo pitanje potpunog ignorisanja lokalne sredine i njenih potreba.
Njegovo svedočenje jasno je oslikalo mehanizam kažnjavanja neposlušnih u prosveti, od pritisaka i ponižavanja, do smena koje se formalno pravdaju procedurama, a suštinski služe kao poruka drugima šta ih čeka ukoliko ne pristanu na lojalnost režimu. Upravo takvi primeri, istaknuto je na tribini, dovode do atmosfere straha u školama i obeshrabruju ljude da rade svoj posao profesionalno i časno.
U nastavku tribine, govorilo se i o sistemskom nagrađivanju i unapređivanju kadrova bliskih vlasti, često bez ikakvih profesionalnih referenci, dok se sa druge strane direktori, nastavnici i profesori koji odbijaju da učestvuju u devastaciji obrazovnog sistema izlažu smenama, disciplinskim postupcima i otkazima. Obrazovanje se, kako je više puta naglašeno, pretvara u poligon za političku kontrolu, a ne prostor znanja i slobodnog mišljenja.
Ivan Miletić je u tom kontekstu predstavio svoju knjigu „Nedovršen posao“, povezujući lična i društvena iskustva sa stanjem u institucijama, uključujući i prosvetu. Knjiga je predstavljena kao svedočanstvo o propuštenim reformama, prekinutim procesima i sistemskom odbijanju vlasti da se suoči sa sopstvenim greškama. Razgovor o knjizi prirodno se nadovezao na teme tribine i iskustva ljudi iz publike, među kojima je bilo nastavnika, roditelja i građana koji posledice takvog sistema osećaju svakodnevno.
Nemanja Milošević je posebno naglasio ulogu roditelja i građana kao poslednje linije odbrane dostojanstva škole i obrazovanja, ističući da bez solidarnosti i javnog pritiska nema ni zaštite onih koji se usuđuju da rade po savesti. Borba za obrazovanje, kako je rečeno, nije usko profesionalno pitanje, već borba za društvo u kome znanje, odgovornost i kritičko mišljenje imaju vrednost.
Tribina u Lazarevcu pokazala je da, uprkos botovskim kampanjama, pritiscima i pokušajima diskreditacije, postoji potreba i spremnost građana da govore, slušaju i ne pristanu na nametnuto ćutanje. Činjenica da se ovakav događaj održava u prostoru ustupljenom iz solidarnosti, a ne zahvaljujući institucionalnoj podršci, dodatno oslikava realnost u kojoj danas funkcionišu nezavisne građanske inicijative.
Za portal Centar za rast i razvoj, ova tribina je više od lokalnog događaja, ona je potvrda da je „nedovršen posao“ ne samo naslov jedne knjige, već precizan opis stanja u kome se nalaze prosveta i društvo u Srbiji. Posao izgradnje pravednog, slobodnog i dostojanstvenog obrazovnog sistema daleko je od završenog, ali večeri poput ove pokazuju da još uvek ima ljudi koji su spremni da ga nastave, bez obzira na cenu.



